Naslovnica je skenirana iz uvezanog kompleta pa se lijeva stranana nije mogla baš najbolje skenirati. U originalu je skandinavka riješena grafitnom olovkom, ali sam obrisao rješenje da bi je mogli rješavati zainteresovani posjetioci ovoga bloga.
Hvala Jovane, lijep poklon za mene, dio mozda nepoznate proslosti za mnoge.
Bash je bilo hladno taj dan kad sam ishao u Bos.Gradisku da odobrim stampu. Vracao sam se u BL istim autobusom pa me kondukter upita "Momak, tako brzo nazad?", a ja pokazah prvi primjerak (u stvari rola papira sa josh svjezom bojom) kao objasnjenje. Sjecam se da sam u stanu u SA imao taj sachuvani arak.
Tekst karikature uklopljen u skandinavku (nema smijanja bez rjeshavanja!) je bio novitet koji se dopao rjeshavachima, poslije su isle i druge nove stvari, sve uz rjeshivost i sl. Kad bih donio pakete u BL poslovnice distributeri su se shalili "Stigla pijana krizaljka", neki su HIK tumachili kao "Hajro i kompanija". Refik Husedzinovic je dolazio iz Zagreba, donosio je strane enigmatske casopise (bio je radioamater i tako ih dobavljao), Ivan Shagadin i ja (sluchajem i komshije i, 4 godine kasnije, kolege na poslu u BL Mljekari) smo pronasli Zvonka Blazevica (bio je suradnik u BL Testu sa pseudonimom Gasho, ali ga nismo poznavali) i to je bila "kompanija". U impresumu su, u pochetku bili i Mato Glibo i Niko Kopanja, Ivanov kolega iz Mljekare koji nas je spojio sa stamparijom u Bos.Gradisci. Najavili smo petnaestodnevno izlazenje no islo je mjesecno (sa pauzama ako se dobro sjecam). Ja sam bio student, najmladji i najpoletniji, zavrshilo je na tome da sam radio ogromnu vecinu poslova vezano za sam list. Bio je to i pochetak dugogodisnjeg prijateljstva sa Shagadinima, puno sam Dubravkinih kolacha pojeo navracajuci zbog HIK-a, oboje su dosli da me vide kad sam prvi put, negdje 1998, dolazio u ZG.
Znao sam ja da će se Hajro raspisati na ovakvu objavu. I treba - da se ne zaboravi. Iako kod Slavka sve brzo nestane iza podnaslova "Stariji postovi", ima još mnogo toga što treba napisati, a mi ostali ćemo rado čitati. Uglavnom, ja sam s "Hikom" bio od prvog broja i vjerovatno sam odmah odlučio poslati nešto enigmatskih radova za sljedeće brojeve.
Mogao bih ja knjigu o HIK-u napisati, bilo je tu puno zanimljivosti, nisu ta vremena bash u svemu bila tako dobra... bolje (i puno lakshe) je prichati kad se sretnemo. HH
Slova iz Trsta, odnosno letraset, nisu nikad bila rjeshenje za skandinavke. Ovo je kucano u stupce na pisacoj mashini sa rotirajucom glavom, pa onda izrezivano i lijepljeno u mreze (OHO ljepilo, pincete... bili smo zaista brzi). Koliko sam toga nacrtao, letrasetom kriptogramki, IBIS krizaljki, osmosjerki... chudo da me ochi josh ikako sluze. Hajro
Hajro kaže da je "bolje (i puno lakše) ... pričati kad se sretnemo". To je, zaista, istina, ali se to što je ispričano brzo i često zaboravi. Pogotovo na enigmatskim susretima. U taj dan-dva ja se obično napričam više nego za mjesec dana običnog života. Zato bi ipak trebalo što više toga zapisati.
HIK je bio čistokrvni enigmatski list, koji donosio zanimljive enigmatske radove s neobičnim temama, a meni je ostala u sećanju rubrika KLUB PRIJATELJA HIK-a u kojoj su predstavljani najčešće budući enigmati. Tako je u broju 60. od desetog maja 1981. objavljena moja bijela križaljka. Inače HIK mi je ostao u pamćenju i po neformalno matječaju za najbolju skandinavku (7x17)u kojoj su se ocenjivali: broj, crnih polja, prosečna dužina reči, nekakav koeficijent i rešivost. Naravno, tad nisam ni pokušavao da uradim nešto na zadatu temu, jer sam tek krčio svoj enigmatski put, a i bio sam mlad. Lozničanin
Negde u kući sam sačuvao par brojeva (sećam se da sam pre par godina sa nostalgijom dopisao neka rešenja u skandinavke uz onaj dečački rukopis iz ranih 80-ih godina. Nekoliko slova sam i "prepravio"). Prva asocijacija na HIK mi je zabava (rado sam i sa znatiželjom "čekao" rešenja tekstova karikatura. Više puta se i slatko nasmejao). Zapažao sam i imena autora i (to sam više puta pominjao) kao klinac sam imao (doduše, još tada sa širokim interesovanjima) satisfakciju i zadovoljstvo jer sam poprilično toga MOGAO DA REŠIM i osetim "razliku" (kupovao sam Enigmu, Eureku..). Taj princip "normalnosti" i lepog kombinovanja sam još tada prihvatio kao nešto primarno u sastavljanju ukrštenica. Primećivao sam, bilo je tu puno lepih reči i kombinacija sa manje frekventnim slova F, H, DŽ, NJ,.. Još onda sam zapazio da u časopisima ima puno "dosadnih ukrštenica". Tada je otprilike i došla neka želja da se okušavam kao sastavljač. Učinilo mi se da i ja mogu tako nešto (u sedmom, osmom razredu, i kasnije, na dosadnim časovima, u sveskama sa kvadratićima, već su nastajali neki "pokušaji" i manje ukrštenice). To što list nije bio na ekavici, nije mi ni najmanje smetalo. Saša
Jovan, naravno, zna razliku izmedju rechenog i napisanog - sjecanja su ponekad nesigurna, a da bi covjek nesto napisao mora biti siguran, pricha uzivo moze biti pozeljna i zanimljiva, chak i ako nema te 100-postotne sigurnosti. Teme su, srecom, uglavnom vrlo lezerne pa ne moze biti velike stete. Mozda sam malko prestrog kad je rijech o pisanju, no, kako u Sarajevu kazu, "taki co'ek".
Otvaranje izvjestaja o prodaji je bio trenutak istine, ruke su mi se tresle, znao sam da ako nema prodaje nema ni lista, sav trud, odricanja, snovi odoshe... Nosio sam novi broj komshijama, roditeljima mojih prijatelja, dijelio po restoranima, chekaonicama (vracao se sat-dva ili dan-dva poslije, pitao ih... neki su me cudno gledali, neki bili vrlo susretljivi). Pokushavao sam izbjegavati razlike u jeziku (fonetika vs etimologija, ijekavstina ...),imali smo solidnu prodaju i u Srbiji, no daleko najbolju u vecim hrvatskim gradovima, Rijeka je uvijek bila daleko najbolja. Poslije se prodaja stabilizirala i bilo je uzitak raditi znajuci da te tamo negdje neko cheka. Iz tog iskustva potiche moje uvjerenje da enigmatski kvalitet moze biti komercijalan, da rjeshavach ipak gleda koji list kupuje i kojeg autora rjeshava. Sasha je upotrijebio kljucnu rijec "normalnost" - jezik u krizaljkama bi trebao biti isti onaj, normalni jezik koji govori relativno obrazovana i elokventna osoba. Sjecam se jednog uzgrednog Slavkovog komplimenta na tu temu (jednakosti govora i sadrzaja krizaljki), da ga malko iznenadim...
-Naslovnica-cisto.jpg)
11 коментара:
Naslovnica je skenirana iz uvezanog kompleta pa se lijeva stranana nije mogla baš najbolje skenirati. U originalu je skandinavka riješena grafitnom olovkom, ali sam obrisao rješenje da bi je mogli rješavati zainteresovani posjetioci ovoga bloga.
Hvala Jovane, lijep poklon za mene, dio mozda nepoznate proslosti za mnoge.
Bash je bilo hladno taj dan kad sam ishao u Bos.Gradisku da odobrim stampu. Vracao sam se u BL istim autobusom pa me kondukter upita "Momak, tako brzo nazad?", a ja pokazah prvi primjerak (u stvari rola papira sa josh svjezom bojom) kao objasnjenje. Sjecam se da sam u stanu u SA imao taj sachuvani arak.
Tekst karikature uklopljen u skandinavku (nema smijanja bez rjeshavanja!) je bio novitet koji se dopao rjeshavachima, poslije su isle i druge nove stvari, sve uz rjeshivost i sl. Kad bih donio pakete u BL poslovnice distributeri su se shalili "Stigla pijana krizaljka", neki su HIK tumachili kao "Hajro i kompanija". Refik Husedzinovic je dolazio iz Zagreba, donosio je strane enigmatske casopise (bio je radioamater i tako ih dobavljao), Ivan Shagadin i ja (sluchajem i komshije i, 4 godine kasnije, kolege na poslu u BL Mljekari) smo pronasli Zvonka Blazevica (bio je suradnik u BL Testu sa pseudonimom Gasho, ali ga nismo poznavali) i to je bila "kompanija". U impresumu su, u pochetku bili i Mato Glibo i Niko Kopanja, Ivanov kolega iz Mljekare koji nas je spojio sa stamparijom u Bos.Gradisci. Najavili smo petnaestodnevno izlazenje no islo je mjesecno (sa pauzama ako se dobro sjecam). Ja sam bio student, najmladji i najpoletniji, zavrshilo je na tome da sam radio ogromnu vecinu poslova vezano za sam list. Bio je to i pochetak dugogodisnjeg prijateljstva sa Shagadinima, puno sam Dubravkinih kolacha pojeo navracajuci zbog HIK-a, oboje su dosli da me vide kad sam prvi put, negdje 1998, dolazio u ZG.
Hajro
Znao sam ja da će se Hajro raspisati na ovakvu objavu. I treba - da se ne zaboravi.
Iako kod Slavka sve brzo nestane iza podnaslova "Stariji postovi", ima još mnogo toga što treba napisati, a mi ostali ćemo rado čitati.
Uglavnom, ja sam s "Hikom" bio od prvog broja i vjerovatno sam odmah odlučio poslati nešto enigmatskih radova za sljedeće brojeve.
Mogao bih ja knjigu o HIK-u napisati, bilo je tu puno zanimljivosti, nisu ta vremena bash u svemu bila tako dobra... bolje (i puno lakshe) je prichati kad se sretnemo.
HH
Biće o HIK-u još nostalgija!
Hmmmm...tada niste imali kompjuterske programe za ispisivanje slova za opise?
Nekoliko godina kasnije iz Trsta je stigao revolucionarni napredak - slova!
Slova iz Trsta, odnosno letraset, nisu nikad bila rjeshenje za skandinavke. Ovo je kucano u stupce na pisacoj mashini sa rotirajucom glavom, pa onda izrezivano i lijepljeno u mreze (OHO ljepilo, pincete... bili smo zaista brzi). Koliko sam toga nacrtao, letrasetom kriptogramki, IBIS krizaljki, osmosjerki... chudo da me ochi josh ikako sluze.
Hajro
Hajro kaže da je "bolje (i puno lakše) ... pričati kad se sretnemo". To je, zaista, istina, ali se to što je ispričano brzo i često zaboravi. Pogotovo na enigmatskim susretima. U taj dan-dva ja se obično napričam više nego za mjesec dana običnog života. Zato bi ipak trebalo što više toga zapisati.
HIK je bio čistokrvni enigmatski list, koji donosio zanimljive enigmatske radove s neobičnim temama, a meni je ostala u sećanju rubrika KLUB PRIJATELJA HIK-a u kojoj su predstavljani najčešće budući enigmati. Tako je u broju 60. od desetog maja 1981. objavljena moja bijela križaljka.
Inače HIK mi je ostao u pamćenju i po neformalno matječaju za najbolju skandinavku (7x17)u kojoj su se ocenjivali: broj, crnih polja, prosečna dužina reči, nekakav koeficijent i rešivost. Naravno, tad nisam ni pokušavao da uradim nešto na zadatu temu, jer sam tek krčio svoj enigmatski put, a i bio sam mlad.
Lozničanin
Negde u kući sam sačuvao par brojeva (sećam se da sam pre par godina sa nostalgijom dopisao neka rešenja u skandinavke uz onaj dečački rukopis iz ranih 80-ih godina. Nekoliko slova sam i "prepravio").
Prva asocijacija na HIK mi je zabava (rado sam i sa znatiželjom "čekao" rešenja tekstova karikatura. Više puta se i slatko nasmejao). Zapažao sam i imena autora i (to sam više puta pominjao) kao klinac sam imao (doduše, još tada sa širokim interesovanjima) satisfakciju i zadovoljstvo jer sam poprilično toga MOGAO DA REŠIM i osetim "razliku" (kupovao sam Enigmu, Eureku..). Taj princip "normalnosti" i lepog kombinovanja sam još tada prihvatio kao nešto primarno u sastavljanju ukrštenica. Primećivao sam, bilo je tu puno lepih reči i kombinacija sa manje frekventnim slova F, H, DŽ, NJ,.. Još onda sam zapazio da u časopisima ima puno "dosadnih ukrštenica". Tada je otprilike i došla neka želja da se okušavam kao sastavljač. Učinilo mi se da i ja mogu tako nešto (u sedmom, osmom razredu, i kasnije, na dosadnim časovima, u sveskama sa kvadratićima, već su nastajali neki "pokušaji" i manje ukrštenice).
To što list nije bio na ekavici, nije mi ni najmanje smetalo.
Saša
Jovan, naravno, zna razliku izmedju rechenog i napisanog - sjecanja su ponekad nesigurna, a da bi covjek nesto napisao mora biti siguran, pricha uzivo moze biti pozeljna i zanimljiva, chak i ako nema te 100-postotne sigurnosti. Teme su, srecom, uglavnom vrlo lezerne pa ne moze biti velike stete. Mozda sam malko prestrog kad je rijech o pisanju, no, kako u Sarajevu kazu, "taki co'ek".
Otvaranje izvjestaja o prodaji je bio trenutak istine, ruke su mi se tresle, znao sam da ako nema prodaje nema ni lista, sav trud, odricanja, snovi odoshe... Nosio sam novi broj komshijama, roditeljima mojih prijatelja, dijelio po restoranima, chekaonicama (vracao se sat-dva ili dan-dva poslije, pitao ih... neki su me cudno gledali, neki bili vrlo susretljivi). Pokushavao sam izbjegavati razlike u jeziku (fonetika vs etimologija, ijekavstina ...),imali smo solidnu prodaju i u Srbiji, no daleko najbolju u vecim hrvatskim gradovima, Rijeka je uvijek bila daleko najbolja. Poslije se prodaja stabilizirala i bilo je uzitak raditi znajuci da te tamo negdje neko cheka. Iz tog iskustva potiche moje uvjerenje da enigmatski kvalitet moze biti komercijalan, da rjeshavach ipak gleda koji list kupuje i kojeg autora rjeshava. Sasha je upotrijebio kljucnu rijec "normalnost" - jezik u krizaljkama bi trebao biti isti onaj, normalni jezik koji govori relativno obrazovana i elokventna osoba. Sjecam se jednog uzgrednog Slavkovog komplimenta na tu temu (jednakosti govora i sadrzaja krizaljki), da ga malko iznenadim...
Hajro
Постави коментар