Pravilnik o kategorijama odgonetača i zagonetača
Piše: Stjepan Horvat
U nekoliko nastavaka pisao sam o kategorizaciji zagonetača (odgonetača i autora zagonetaka), no danas ova tema je sve manje aktualna. Više razloga je tomu, a svakako jedan je i taj što je sve manje organiziranog okupljanja zagonetača, time je sve manje aktivnosti u klubovima, a i asocijacije klubova postoje samo u dvije države – Srbiji i Hrvatskoj.
I dok Enigmatski savez Srbije nastoji održati što više aktivnosti koje su počele od osnivanja, Hrvatski zagonetački savez je gotovo zamro, a formalno se jednom godišnje zagonetači okupljaju na manifestaciji Susret odgonetača i zagonetača Hrvatske (SOZAH ove godine bit će u Splitu, u organizaciji EK Božidar Vranicki). Autori zagonetaka postali su jedini odgonetački natjecatelji, što svakako nije bio cilj organiziranja odgonetačkih natjecanja.
U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća velika se pažnja davala okupljanju što većeg broja ljubitelja zagonetaka, njihovom druženju pa onda i natjecanjima. Tada su formirani brojni klubovi (neki djeluju i danas), a onda i republički savezi i konačno Savez zagonetača Jugoslavije. Važna aktivnost bila su natjecanja odgonetača, a potom i samih autora zagonetaka. Ova aktivnost se poticala i od samih redakcija, jer na taj način širio se broj stalnih čitalaca i pratilaca enigmatskih zbivanja. Svaka redakcija je u to vrijeme organizirala neko uglavnom odgonetačko natjecanje za svoje čitaoce, često proglašavajući takvo natjecanje prvenstvom svoje republike, a kasnije i same bivše države.
Pojavom Enigmatskog udruženja Bjelovar (kasnije ZD "Čvor") velika pažnja posvećivana je upravo raznim natjecanjima koja su organizirana na iskustvima ranije održanih natjecanja u prijašnjim enigmatskim listovima. Uvidjelo se da natjecanja čitalaca često nisu regularna i da na nekima pojedini odgonetač pod svojim i nekoliko tuđih imena osvaja većinu nagrada (posebno kada su one bile vrednije). S vremenom se pokušalo tome doskočiti pa su se počela organizirati i prva natjecanja uživo, što je smanjivalo broj natjecatelja, ali je povećavalo vjerodostojnost ostvarenih odgonetačkih, pa i autorskih rezultata.
Da bi takva natjecanja dobila još više na težini, došlo se na ideju da se dodjeljuju i zagonetačke titule i kategorije. Već tada se za neke autore govorilo da su majstori ili velemajstori zagonetaštva (na osnovi natjecanja u listovima Zagonetka i Rebus), a često samo i po brojnosti i kvaliteti objavljenih zagonetaka. Da bi se potvrdili uspjesi na natjecanjima i dovelo ih u određeni red, Slavko Peleh je priredio prvi pravilnik o kategorizaciji zagonetača. Sustav kategoriziranja bio JE sličan šahovskom sustavu, a na osnovu njega su dodijeljene i prve kategorije početkom sedamdesetih godina.
Kako je bilo sve više društava koja su okupljala brojne ljubitelje zagonetaka (ne samo autore!), ovaj sustav se tijekom godina na osnovu iskustava dopunjavao i mijenjao. Sve poslove oko kategorizacije vodilo je Zagonetačko društvo Čvor sve do formiranja Zagonetačkog saveza Hrvatske, a kasnije i ZSJ. Bilo je nekoliko pravilnika po kojima su se dodjeljivale kategorije, a od 1985. godine kategorizacija je prenijeta na ZSH, pa je tom prigodom napravljen i prihvaćen novi Pravilnik o kategorijama odgonetača i zagonetača (pretisak u prilogu). Enigmatsko udruženje Čvor imalo je u svojoj članskoj knjižici posebne stranice na kojima se ovjeravalo svaku osvojenu titulu ili naslov.
