REČ PO RIJEČ (1786)

SAJTLUK

Piše: Ilija Ozdanovac

Ako bi me itko ikada, onako iznenada, upitao da kažem tri stvari po kojima pamtim moga didaka Iliju, morao bih misliti, a rezultat bi bio uvijek isti. Ćula, lula i sajtluk.  Ćulu je, valjda, napravio sam sebi još dok je bio mlad (ćula je, zapravo, svinjarski ili pastirski, poduži štap, s obaveznom "kvrgom", veličine stisnute šake, na gornjem dijelu), znajući da će mu jednom, kad godine stignu, dobro doći! Il' da si pomogne kad noge počmu drhtati i izdavati, a dobro će doći i za poterat' marvu!

Lula je, pak, bila njegov zaštitni znak. Ona, viseća, srebrom okovanog kamiša, crvenkastocrna, a mirisala na duvan i kad mu nije bila u lijevom kutu usana...

Međutim, ovaj potonje pomenuti pojam- sajtluk, za kog ni didak Ilija nije znao kad je postao aktualan, ali zasigurno mu je bio vjerni pratitelj u bar dvije trećine života i on je taj koji ga nikada nije iznevjerio (... ta mani ženu, dicu, državu...).

Njegovo veličanstvo, SAJTLUK, po izvornom šokačkom govoru,  je bio tu, od jutra do duboke noći, kad se slavilo, kad se žalilo, svetkovalo i petkovalo, a kad nije bilo logičnog opravdanja - e, onda, nek se nađe. Pa se onda gromko, iz sveg glasa zapjeva: "Zdrava bila, moja desna ruka, puno mi je nazdravila puta...." Naravno da je sajtluk imao i svoju  braću, pa je, sukladno potrebama, bio strateški raspoređen. Kraj kreveta, za dobrojutro i lakatinoćdomaćine, na "drnjaku" (gdje su se cijepala drva za šporet), pa u okolu (boravište svinja i ovaca), među ornicama (Čvor-6), na plugu,  u šljiviku, kad se već počinje s kupljenjem šljiva,...pa namo (ondje), pa vamo (tu, ovdje)...

Posebna priča je bio sajtluk koji se nosio među svijet, na vašar, na misu, na divan...a, bogami,  i kad se trebalo babi pravdati.Taj i takav je bio posebno izrađen, vrlo tankog i izduženog gornjeg dijela, grlića, a iz prostog razloga: da nema klo-klo-klo... nego samo cmrk-cmrk....

SAJTLUK  (među Otočanima baš tako, a  negdje i u inačici sajtlik) je zapravo, staklena bočica zapremine oko 2 dcl, obavezno za rakiju, koja je bila u kući  relikvija, mada se kasnije uvriježio i naziv "polić", ponegdje čokanj i fićok. Riječ je germanskog porijekla, od austrijskog Seidel, što je zapravo bila mjera za tekućinu, zapremine od četvrt vrča ili pola holbe (zabilježeno u Rječniku stranih riječi, B. Klaića).

U HER-u je zabilježen kao sajtlik- stara jedinice mjere za tekućinu od 0,8 litre ( hm, sumnjam), a navodi se i pojam "fraklić", koji  i ja , dandanas , kad me "opuca sevdah", nekada izlanem, ma daj mi taj...