REČ PO RIJEČ (1888)

OJKAČA

O ljepoti pjevanja i snazi riječi

Piše: Radoja Racanović

Večeras će se, kao i svake godine uoči Preobraženja, kod manastira Moštanica u blizini Kozarske Dubice održati „Veče ojkače“. To je najveća i najznačajnija manifestacija kojoj je cilj očuvanje ojkače, a ovdje se održava od 1997. g. i priključena je tradicionalnom preobraženjskom narodnom zborovanju (saboru) kod ovog manastira. Šta je ojkača?

Ojkača je u novije vrijeme široko prihvaćen naziv za „pjesmu kozaračku“ - izvornu narodnu pjesmu koja se pjeva na Kozari i širokom području Potkozarja, a identično ili vrlo slično na susjednoj Baniji te Kordunu i dijelovima Like.

To je deseteračka pjesma iz dva stiha koja se izvodi na različite načine (postoje različiti „glasovi“: starinski, muški, ženski, djevojački, dugi, kratki...), obično bez muzičke pratnje ili uz tamburu sa tri žice. Najčešće se pjeva u grupi ili kolu pri čemu jedan vodi pjesmu, a ostali „zalažu“. Pjeva se složno i bez dernjave. Onaj koji „prvači“ mora biti najbolji pjevač, imati lijep i snažan glas, a oni koji prate ne smiju iskakati ispred, nadjačavati ili preuzimati ulogu onoga koji započinje. Najupečatljivije se pjeva u kolu, u kome se formiraju dvije grupe pjevača i natpjevavaju na specifičan način. U nedostatku društva za pjevanje može se pjevati jednoglasno.

Jedna od specifičnosti ovdašnjeg načina pjevanja i bitna razlika u odnosu na druga slične je da ove pjesme ne završavaju otegnutim –oj. Doduše, postoje i ovdje „glasovi“ sa otezanjem pojedinih slogova (nezavisno od toga koji je vokal nosilac sloga), ali ovdašnje O(j) nije otegnuto već je (radosni) uzvik, dozivanje i klicanje. Ovdje je Oj ili O pripjev koji može stajati na početku, kraju ili ispred ponovljenog početka stiha. Rijetko je samostalno, uglavnom je dio pripjeva „Oj, djevojko!“ ili u prošlosti obaveznog refrena „Oj, djevojko, draga(j) dušo moja! Oj, djevojko, milo janje/lane moje!“, koji se ponavaljao iza svakog (dvo)stiha.

Upravo zahvaljujući tome Oj narod je objeručke i zdušno prihvatio naziv ojkača za tu pjesmu, koja je vijekovima bila bez posebnog imena. Naime, u pisanoj formi riječ ojkača prvi put je upotrijebljena u knjizi „Ojkača“, koju je 1988. g. objavio poznati književnik Nenad Grujičić, i koja je od tada doživjela još 5 izdanja. 30 godina poslije svi misle da se ta pjesma oduvijek tako zvala. Koliko je riječ ojkača djelovala snažno i bila prihvatljiva za narod najbolje govori činjenica da naziv kozarčica za istu pjesmu, ideološki skovan i nametan poslije 2. svjetskog rada, nikada nije zaživio.

Za ovaj tekst je bitna činjenica da riječ ojkača nije zabilježena ni u jednom standardnom rječniku do 17. knjige RSANU , izašle 2006, a u kojoj se kao izvor navodi upravo i jedino Grujičićeva knjiga. Tu je ojkača opisana kao „vrsta narodne pesme, melodije u distihu za čije je izvođenje karakteristično dugo i otegnuto „oj“ u refrenu, ojkalica“.

I savremenistručni izvori potvrđuju da je u međuvremenu termin ojkača postao reprezentativan i da se njime „značenjski pokriva cjelina ojkačkog fenomena“. Etnomuzikolozi pri tomeprave distinkciju između ojkače i ojkanja te potvrđuju da ojkača može biti otpjevana (izvedena) i bez ojkanja.

Ojkača predstavlja urođenu i s koljena na koljeno prenesenu pjevaniju koja, ma koliko to paradoksalno zvučalo, istovremeno izražava i tugu i radost. U ojkači sa ovih prostora, posebno kozaračkoj i banijskoj, preovladava radosno raspoloženje. Ona je u mnogim svojim elementima slična (ravničarskom) bećarcu, može da se pjeva (i često se pjeva) kao bećarac, i na neki način predstavlja prelaz između veselog bećarca i tužnog ojkanja. Postoji čak ozbiljna naučna teza da su ojkača i bećarac ista pjesma, kojoj su različite nazive i različite načine izvođenja diktirali dva oprečna geopolitička i kulturološka basena - panonski i dinarski. 

Kratku ojkaču i paralelno natpjevavanje u starom kozarskom kolu (Spontano izvođenje u današnje vrijeme!) možete poslušati i pogledati OVDE.

Napomena: Ovaj tekst je zbog dužine podijeljen u tri dijela. Nastavak će biti objavljen sutra.