недеља, 5. мај 2024.

DO MORA SE MORA

Rabac, hotel i mi

Eroteka (e)

Nakon 18 sati od polaska iz Kikinde, stižemo na more. Vremenska prognoza nije bila optimistična, usput smo imali i malo kiše, ali imamo sreće. Dočekuje nas sunčano vrijeme. Parkiramo se ispred hotela „Hedera“ (u stvari to su tri povezana hotela „Narcis“, „Hedera“ i „Mimosa“ u kompleksu „Maslinica“. Ispred hotela susrećemo Valtera i Željku Kvalić s punim kolicima materijala za SOZAH (pehari, medalje, ...). Srdačno se pozdravljamo, saznajemo da smo među prvim gostima...kad s 3-4 etaže (Hoteli su postavljeni tako da su etaže stepenaste) mašu nam Željko Jandragić i Ljiljana (Tuk).

Saznajemo da možda Pero neće doći zbog izvjesnih problema. Zabrinuti smo, ali ubrzo stiže vijest koja se proširila munjevitom brzinom – Stiže Pero! Dobro je, bez njega ne može!

Otpozdravljamo i krećemo ka recepciji. Sve je dobro organizovano. Neba i Gojko su u sobi broj 301, Božo i ja u 302, a Rešad za cimera ima Petra Štambuka. Radoja je sam u sobi jer je prvobitno planirano da dođe sa ženom. Idemo da se smjestimo u sobe, a dogovaramo se da se za 15 minuta nađemo pred hotelom, pa da idemo u izviđanje, da vidimo gdje smo. Sobe su lijepe, pogled sa terase odličan (ispred nas je more, a na strateškom smo položaju, tačno iznad ulaza u hotel). U dogovoreno vrijeme četvorka iz 301 i 302 spremna je za akciju. Doleze kolege. Pozdravljamo se. Svi su veseli kao djeca u školskom dvorištu spremna da odigraju „Ringe ringe raja“. Stižu redovni učesnici enigmatskih okupljanja, ali i neke kolege koje nisam vidi 30-tak godina. Neko reče da bismo mogli nešto ubaciti u kljun, davno smo se družili s onim burekom (burek je s mesom, Rešade!!!). Osvrćemo se, nema još Radoje i Rešada. Neba predloži, hajdemo mi, doći će oni (idemo 30 metara dalje u neki restoran, u okviru kompleksa, za koji nam rekoše da služe hranu samo do 16.30) ne mogu nas promašiti. Prvi utisci su više nego pozitivni. Prisjećamo se nekih Susreta s neadekvatnim smještajem, gunđamo...Stiže konobar, ljubazan,...kasnije saznajemo (otkriva ga naglasak) da je iz Bihaća. 

Da se nešto i pojede

Neba bira picu, ja baš i nisam za nešto picasto, pa rekoh hajde da probam pastu karbonaru, Božo i Gojko prepisuju od mene. Za 15-tak minuta stiže klopa, a stiže i Radoja koji se prijavljuje za lignje. Dobra je hrana, ili smo mi gladni, ali smo zadovoljni. (Ova moja pasta je 10 evra i to će nam poslužiti kasnije kao orijentir). Pošto su sve  „obavezne“ aktivnosti samo večera i „Čvor open“, odlučujemo da malo prošetamo uz more da vidimo šta ima u mjestu. Rabac je smješten u nizu uz more, pješačka staza vodi tik uz more (tik uz nije slučajno boldirano – bio je jedan razgovor na tu temu), a odmah uz stazu je brdo i na brdu kuće i restorani. Šetamo, ćaskamo i divimo se. Fascinirani smo. Sve je uredno, čisto, izgrađeno s ukusom. Osjeća se miris mora. Lijepo, vrlo lijepo. Biće ovo dobro „utrošeno vrijeme“ za vikend. Vrijeme je takođe, naš saveznik. Svake minute izražavamo zadovoljstvo. Šetnja baš prija. Ubrzo iz suprotnog pravca stižu enigmati. Prvo susrećemo Nediće i Nazanske. Fotografisanje i pozdravljanje. Potom druga grupa. Rajko Ricijaš i Josip Dubrović opterećeni pakovanjima limenke piva. Nudimo se da pomognemo u nošenju. Nije da nemaju povjerenja u nas, ali šta je sigurno-sigurno je...(Tako saznajemo da je pivo u nekom baru u sklopu „Maslinice“ 5 evrića, pa da ima načina da se prođe jeftinije). U ovoj turi šetnje (to ćemo ponavljati narednih dana više puta) prešli smo nekih kilometar u jednom pravcu, pa onda lagano prema hotelu. Ćaskamo, ćaskamo, pričamo, meljemo, opet ćaskamo. Svi smo veseli.

U hotelu se društvo uvećava. Ispred hotela fotografišem prvi susret Rešada s urednikom Rajkom, ...Žagor, veseo smijeh, „ruke šire u lice se ljube“, „Da li je ovo?“, fotografišem Ljilju Tuk s šefom Štefom i šefovicom. Neka poznata lica u holu. „Amerikanac“ Hajro fotografiše kao da je Japanac-turista ili jedan od Nedića,... stigao Pero, ...stigao veseli dvojac iz Hercegovine, ...pozdravljam se s Hasanijem i Tulumijem (Zijadin mi poklanja knjigu o slogovnim kvadratima), ...Petar Grubišić, ...Biće ovo veselo druženje (pomislih). Tapšem sebe po ramenu jer sam uspio da dođem.

Opkolili urednika (Besničanin, Ricijaš i Mihaljević)

U dobrom društvu vrijeme brzo leti. Stiže doba za večeru. Restoran je ogroman, a nas 80-tak smo smješteni u odvojenom dijelu restorana, na stolovima oznaka rezervacije. Sve je na principu švedskog astala. Ima i od ptice mlijeka. Odmah zaključujem da je Valter zmaj nad zmajevima. Za 111 evra dva pansiona, s ovakvom ponudom hrane je skoro badava. (orijentir mi je ona pasta karbonara od 10 evra). Opet se prisjećam nekih „Brzeća“...hm...neću o tome!

Gledam niz hodnik koji povezuje hotele. Laganim korakom stiže Danko Kujundžić koji je u Rapcu još od prošle nedelje. Stigao je s grupom Holanđana. Prenosi nam svoje utiske (kao starsjedilac). Koliko se smijemo i šalimo, neko ko nas gleda iz daleka rekao bi da nismo sasvim normalni. (Pst. Kad nas pogledate i iz blizine, ne biste promjenili mišljenje, ali baš nas briga...).

U restoranu neke kolege koje nisam ranije vidio. Upoznajem Amira Begovića, stgao iz Amerike, Varaždincu iz Orahovice kažem da sam već pribilježio Orahovicu u svoj kalendar (U Orahovici sam bio 6-7 puta, jednog ljeta 35 dana jer je moj stric po kome sam dobio ime svojevremeno bio predsjednik opštine/općine, te dugo direktor Gimnazije, a s najdražim rođakom Darkom sam u mladosti pravio razne vragolije po Orahovici i drugim „Feričancima“). Vladu Oreškovića viđam prvi put nakon tri decenije, Antuna Golubića prvi put viđam uživo, tu je Luka Jelavić s porodicom, s veselom ekipom iz Dragalića nastavljam priču tamo gdje smo stali prošle godine,...Iz Srbije je tu još i Zoran Radisavljević s dvoje prijatelja iz N. Sada (još jednom sam mu zahvalio na knjizi). Hrgović i Kutnjak su s Borisom reprezentovali „Kvizoramu“. Tu je s njima i Bakotić. Splićani su uvijek veseli i bučni, ne tolika kao Hercegovci, ...ali prate. Ko nije bio, ima za čim da žali.

Kad je bilo vrijeme, najaviše „Čvor open“ u nekoj sali koja se nalazi desno od recepcije, kazaše. Šta desno?! Pravi lavirint, ali mi ne bismo bili enigmati da ne znamo da prođemo kroz lavirint. Velika dvorana, puna takmičara. Štef i Žaljko zadovoljni jer se ova primila ideja o podsjećanju na zadatke iz „Čvora“ u Bjelovaru. Ogromno interesovanje. Željko je optimistično pripremio 30 kompleta za rješavanje, a zaninteresovanih 35-40. Neki manje ambiciozni odustaju i prepuštaju mjesto onima kojima je takmičenje važnije. Željko se izvinjava, a ja mu kasnije rekoh da je to odlična stvar jer se može kazati da je zainteresovanih bilo više nego što je organizator mogao i zamisliti.

Čvor open (Foto: J. Nedić)
Rješavamo. Zanimljivi zadaci. Jedna kriptogramka nosi 30 bodova, ali brojevi mi se čine da su sitni i nečitljivi pa odmah odlučujem da to i ne pokušavam(da ne naprežem oči). Sad kad pogledam tu križaljku vidim da i nisu tako sitni brojevi i da sam mogao da rješavam. Mora da sam bio umoran pa mi se mutilo pred očima. Nisam odgonetnuo još i kriptogram i promašio sam neka slova u križaljkama. Kasnije me Jovan Nedić pita kako sam odgonetnuo, a ja odgovorih da ću biti 11-12, što dokazuje da sam stvarno vidovit. Plasirao sam se na solidno 11 mjesto.

Uveče se nastavlja druženje „po sekcijama“. Poveća grupa enigmata proizvodi buku u holu, a Božo i ja, umorni od puta i ljudi u godinama, rekosmo...nek se omladina veseli, hajdemo mi na spavanje (23.30). Ujutro smo čuli da su se neke tanane švapske duše žalile na buku. Mi nismo ništa čuli...

Nastavak slijedi: PO JUTRU SE DAN POZNAJE

9 коментара:

Slavko Bovan је рекао...

Rezultate ČVOR OPENA potražite među službenim objavama. Najbolji je bio Pero Galogaža.

Анониман је рекао...

Ispravka: Rajko Ricijaš, mada po tamanjenju piva asocira na pokojnog Ranka Stopala. Zloduh

Анониман је рекао...

Skopala

Slavko Bovan је рекао...

Ispravljam slovnu grešku.

Slavko Bovan је рекао...

Kikinda-Rabac nije 16 (kako sam prvobitno napisao) već 18 sati puta.

Анониман је рекао...

Interesantno, Valter je s Perom iz Rapca u Kikindu stigao za 8 sati! Zloduh

Slavko Bovan је рекао...

Vjerujem da jeste, ali autocestom i autoputem i brzo i hitro brzim kolima. Ja sam išao busom kroz sela i zaseoke po šumama i gorama (nikad mi neće biti jasno zašto bus ne ide autoputom od Doboja do BL). 20-30 iz Ki, 22.30 iz NS u BL oko 6.20 (kasnio skoro sat), onda kafenisanje i burekanje, pa oko 8 iz BL, pa Gradiška...u Rapcu u 14-14.30.

Slavko Bovan је рекао...

Rešad je našao bazen :)
Rješavao je neke TALIJANKE s velim bjelinama (Talijanke u najboljim godinama 70+).
Sutradan mu se pridružio i Amir Begović.

Slavko Bovan је рекао...

Danas nisam uspio napisati nastavak teksta. Nadam se da niste mnogoooo tužni zbog toga :)
Poslije onako lijepo provedenog vikenda, ponovo nagrnule obaveze. Napisaću čim prije stignem, pa koga interesuje taj će i čitati.