IDEM, NE IDEM, IDEM, NE IDEM, IDEM

Eroteka (b)

Nastavljam tamo gdje sam stao.

Odlučio sam da IDEM u Rabac i to bi bio moj sedmi SOZAH (Osijek, Beli Manastir, Čiovo, Bjelovar, Široki Brijeg i Nova Gradiška/ne baš ovim redom). Trebalo je samo smisliti kako stići do Istre. Jeste daleko, ali želja je veća. Vidim da ima direktan bus iz Beograda do Rijeke. Razmišljam – „Natovariću se Peri na grbaču, kad se već ponudio“. Počeo sam sa pripremama, ali kako je vrijeme prolazilo, počinjem da sumnjam da ću planirano moći da realizujem. Sumnjam, ali nastavljam da planiram put. Pojavljuje se milion prepreka, te nekih mjesec dana prije puta sa žaljenjem sam sebi kažem da moram donijeti nepopularnu odluku: NE IDEM. Pomirih se sa sudbinom, žao mi je što ne idem, ali izgleda da nema šanse (daleko, komplikovan put, tanak budžet, poslovne obaveze, porodične obaveze...). Kažem Najboljoj Od Svih Žena da preskačem Rabac, to sam javio nekolicini kolega, te se prepustih svakodnevnim (mnogobrojnim obavezama). Ne idem, šta ću, krivo mi je, ali kad ne može, onda ne može. Više kolega mi se javlja i podstiče me da dođem u Rabac. Imam osjećaj da im je iskreno stalo do toga da se vidimo u Istri. Odgovaram im da imam želju, ali da nema šanse. Jedan dan šetamo Najbolja i ja po kikindskom trgu i ona mi reče: „Moraš ići. Ja ću te finansirati“. Ta duhovita izjava me baš oraspoloži. Naime, dva sata ranije Najbolja u udruženom poduhvatu sa sinom i nevjestom mi je orobila karticu (ta MOJA kartica je inače zove SVAČIJA jer je najmanje u mom posjedu i služi za razne kupovine). Išli su u redovnu kupovinu i začulo se „srrrrrkkkk“ što znači da su „povukli talog“ sa dna mog računa. Najbolja i dalje insistira da treba da idem. Dobro me poznaje i zna šta mi je bitno u životu. Kiselo se smješkam i kažem „Ahaaaa!“. Sutradan zvoni mi telefon. Zove Džems iz Mostara. Uz uobičajnu zezanciju: „Da li je to autor antologijske anagramne adrese RAŠID KASTL?“, pita me da li idem u Rabac. Kažem mu da ne idem i da imam nekoliko razloga zašto ne idem, a on reče: „Mora se ići. Ja ću ti platiti hotel“. Jedva ga ubijedih da novac nije najvažniji razlog, zahvalih mu na ponudi i iskritikovah ga tvrdeći da su moji prihodi veći od njegovih...ali u toku razgovora s dragim kolegom, naredih sebi: IDEM! Rekoh Najboljoj Od Svih Žena da ipak idem, samo da moram poraditi na tome da obezbijedim sve za putovanje. Trebalo je napraviti plan za nekoliko desetina stvari. Sjetih se direktnog autobusa KI -BL, pa upitah Božu Miljevića kako oni idu i ima li mjesta za još jednog veseljaka. Božo odgovara da mora biti mjesta, da je planirano da idu Nebojša, Gojko i on, a ako bude išao i Radoja (koji nije siguran) putovaćemo s dvoja kola. Zahvalih mu (ne mogu se dovoljno zahvaliti jer mi je jedan teret skinuo s grbače). Dakle, put je isplaniran. Sada treba uraditi još dosta stvari. Odmah prijavljujem dane odmora, tako da spojim s prvomajskim i uskršnjim praznicima. Potom sam dodatno zasukao rukave da unaprijed uradim enigmatske priloge, pa sam na poslu „prebacio u šestu brzinu“. Tih dana sam uradio više rješenja nego iko u Gradskoj upravi. Sad je još ostalo da razriješim neke porodične obaveze (finansijske prema sinu studentu, finansijske prema drugom sinu/odnosno unuku jer biti dobar deda košta 😊..., zatim neke nefinansijske porodične obaveze). Polazno stanje računa nije dobro, ali računam čučnuće plata i eto rješenja...Uz to imam neki zaostali honorar. (Taj honorar nisam dočekao iako je bilo obećanja, pa sada dotičnog, kad ga pomenem ne zovem po imenu nego „onaj pizdun“). Marljivo radim na svim poljima i na pet dana do polaska spreman sam. U međuvremenu Rešad je preko mene uspostavio kontakt s Božom. Dobio je potvrdu da može i on sa mnom preko BL do Rapca. Božo javlja da Radoja najvjerovatnije ne ide i predlaže da nas petorica idemo njegovim kolima. Kaže da će on svakako voziti, te ako Radoja odluči da krene u Istru ići ćemo s dvoja kola. Sve je u redu...radujem se putu. Pakujem prvo narandžastu majicu i EKK suvenire za Babiča, majicu za Nedjeljka Nedića (jer on nema majicu iz najnovije serije), majice manjeg broja za Nediće (jer imaju velike), nekoliko majica za još neke članove, blokčiće, olovke, ali i pehar za Marka Mihaljevića (prošle godine sam njegov pehar zaboravio da ponesem). Bilo je samo obuti cipele i pravac provod! IDEM. U utorak - šok. Uveče mi javljaju da je mali Luka završio u bolnici jer ima upalu pluća. Smjestili su ga u bolnicu oko 17 sati. Prvo je s njim bila mama, ali pošto je trudna (Luka će u septembru dobiti seku, prvu djevojčicu u porodici Bovan od 1963. godine), zatjerali su je kući, a Miloš je utrčao s rezervne klupe.  Odmah donosim odluku NE IDEM. Svi smo zabrinuti, vrlo zabrinuti. Ujutro prije šest sati razgovaram preko vibera s Lukom. Djeluje mi dobro (terapija je odmah dala rezultat). Pitam ga kako je, a on mi odgovara: „Dobro, ali sam u bolnici sto godina“. Miloš reče da nema temperaturu, da doktori kažu da će sve biti u redu, te ispriča da je sinoć oko 22 sata sestra ponudila Luki da mu donese hleba i margarina, a da je on odgovorio: „Bolje bi bilo pavlake i salamice“. Dobro je, pomislim, zahebant na dedu.

U srijedu prije podne NE IDEM. Javljam kome treba javiti da su se okolnosti promijenile i da postoji mogućnost da odustanem od puta. Pod velikim sam stresom. Stalno smo na vezi s Milošem i Lukom i djeluje da sve ide u dobrom pravcu, ka brzom ozdravljenju, ali razmišljam da moram biti u Kikindi da priskočim ako treba nešto, a i novonastala situacija dovodi do rebalansa budžeta, jer pare treba usmjeriti u važnijem pravcu. Svi moji me prosto tjeraju da ipak idem na put, da ne mogu ništa da učinim jer su oni u bolnici, nema posjeta, nema kontakta, a uz to će vjerovatno napustiti bolnicu u subotu (propisali su pet dana tereapije). Kažem sebi da ću odlučiti u četvrtak ujutro (bus je u četvrtak u 20.30). U četvrtak stanje u bolnici je još bolje, pa odlučujem IDEM. Javljam Rešadu da kreće prema Novom Sadu (ima bus iz Novog Pazara u 15.15 koji dolazi u NS u 22.15, a moj bus kreće iz NS u 22.30). Ostavljam nešto keša i karticu Najboljoj Od Svih Žena, a ja s knap-budžetom krećem ka Rapcu.

Nastaviće se. Slijedi: NIŠTA NIJE DALEKO