DO(BOR) JE BILO

Ranojutarnja šetnja uvijek prija

Eroteka (151)

Prethodni nastavci:PO PETKU SE SUSRETI POZNAJU 

LJUDI IZ PODZEMLJA 

JOŠ NEKI RUDARI 

Kao što je, po pravilu, subota udarni dan na Susretima, tako je nedjelja dan za trku-paniku. Polako se sumiraju utisci, spremamo se za povratak kućama, pakuju se nagrade (ko ih osvoji), razmijenjuju adrese, obećavaju brza ponovna viđenja, stalno pogleduje na sat da se ne zadocni na bus,...

Kao iskusni posjetilac Susreta, uvijek, svakog jutra poranim. Ustajem u cik zore. Ne  treba mi nikakav sat. Budim se prije šest. Ne treba vrijeme trošiti na spavanje kada se može iskoristiti za razgovore sa kolegama. (Jovan će se sjetiti jedne Kolonije kada ta dva-tri dana skoro nismo nikako spavali). Dakle, rano ustajanje, „hranjenje“ bloga kratkim informacijama da zainteresovani čitaoci željni novosti sa Susreta ne lupkaju nestrpljivo po tastaturi i čupaju kosu jer nisu došli do Bora, zatim odgovaranje na najvažnije poruke koje su stigle tokom noći, brzo pakovanje (da sve bude spremno, samo ščapati u ruke i kreći!) i trk na kafu razbuđušu. 

Zlatan, Milijana i Anica + fotograf

Iako sam ranoranilac, uvijek se nađe neko ko je ranoraniji ranoranilac od mene. Ponekad pomislim da ima pojedinaca koji nikako ne spavaju. Dok se ne počnu pojavljivati krmeljivi i pospani, čili i vedri, nasmijani i veseli, namrgođeni i namršteni,...moje društvo i ja smo se već sabrali (Napomena. „Sabrati se“ na hercegovačkom – popiti kafu i to lagano s uživanjem) i spremni smo za nove izazove koje pred nas baca dan koji slijedi.

Prvo fruštuk, ondak na put =Prvo ubaciti nešto u kljun pa onda obaviti takmičenje i sačekati dodjelu priznanje. Već tada pronicljivo zaključujem da će biti pokoja medalje.

Pamtim iz ranog djetinjstva da mi je baba Zorka, pametna žena, imala običaj prije doručka da kaže: „Slavo, slava ti pomogla (uvijek mi se tako obraćala),...Danilo! Šta će ti ta rakijetina zorom, na nos ti skočila (obraća se đedu koji takođe „doručkuje“),...zdravlje na usta ulazi,...doručak je najvažniji...jedi...vidi kako si mršav...hajde još malo...na, uzmi!

Sjećanje na pouku  iz djetinjstva, ali i želja da ne uvrijedim kuhara, ponukalo me da napunim pun puncat tanjir za doručak. Najbolja od svih žena se sve izmiče (Kao, nije ona sa mnom!), pojedine kolege me gledaju ispod oka pitajući se (vjerovatno) da li sam to uzeo doručak za vascijelu ekipu „Tupljenja i oštrenja“...Ja ništa! Ne obraćam pažnju i ubacujem kalorije. Sve puca iza ušiju! Iz iskustva znam da od ručka neće biti ništa, jer ćemo trčati pravo na autobus, a daleko je večera. Manje iskusni nešto mrljaju oko doručka. Pitaćete vi mene za sendvič, negdje oko Velike Plane, mislim se ja!

Od neodložnih obaveza imamo rješavačko takmičenje!

Hajde da i to obavimo, mislim, pa da sumiramo utiske.

U zadacima ima nekoliko „mina“, odmah se vidi, ali ne uzbuđujem se mnogo. Imam dobru ekipu (Sreten i Rešad) pa ako i podbacim oni će da me iščupaju. Na kraju ispade da smo složno sva trojica podbacili. Slabo smo savladali resavsku školu. (Izgleda da nas je dokusurila ona planina iz pomicaljke).

Uslovi za rješavanje baš i nisu sasvim po pe-esu, vidim da se na pojedinim mjestima rješava po principu mobe, ali ni to me mnogo ne tangira. Hajde da ovo smandrljamo pa da obavim još pokoji bilateralno-trilateralno-multilateralni sa kolegama.

Priznanja za Matića i Ivanova uručuju predsednik i sekretar ESS-a

U holu zatičem paniku. Žiri koji je ocjenjivao anagrame imao je pogrešan pristup. Birali za svaki od tri anagrama najbolja tri (kažu, jedan moj pobijedio). Pobrkaše sve, pa formiraše novu komisiju koja treba da žirira po pravilima (za svaki od anagrama od 1 do 5 bodova). Ostavljam ih u velikoj žurbi jer se već vidi da će zbog anagrama ceremonija kasniti.

Idem trkom do sobe i oblačim oficijelnu majicu koja je stigla u subotu uveče. Krsta je uspio da organizuje štampanje majica. Dobro je da smo i to obavili jer su još od Niške Banje majice obavezan rekvizit i suvenir. (Dok ovo pišem na meni je majica iz Loznice, a rado nosim i Kragujevku, Kikinđanku i Somborku. „Zelenku“ iz Bajine Bašte prisvojio je Miloš, jednu „Kikinđanku“ Ognjen oblači za košarkaški trening, a one iz Vršca i Niške Banje su složene u ormar i van su svakodnevne upotrebe).

Ponešto sa ovog stola sada je u Kikindi

U razgovorima sa kolegama vrijeme brzo prolazi, te se primiče termin za svečanu ceremoniju. Sumiram utiske kada su takmičenja u pitanju. Dobro je prošlo. Bio sam donio „čvrstu“ odluku da se više ne takmičim, ali neki događaji koji su se izdogađali dok sam bio na odmoru u Hercegovini potpomognuti strogim naređenjem Najbolje od svih žena (odlučno: „Moraš!“)  natjeraše me da revidiram odluku. (Teško žabu u vodu natjerati – narodna poslovica!). Nakon raspodjele medalja, zaključujem da uopšte nisam rđavo prošao!

Najboljem njegova Najbolja pomaže da ponese sve nagrade

Najbolji je Dinko, koji dobija jak aplauz, baš-baš jak. Sasvim zasluženo.

Dodjeljuju se još neka priznanja, a između ostalog i za organizatore. Evo još jedne prilike da se posebno zahvalimo Krsti Ivanovu (glavnom organizatoru) i Radomiru Matiću na prijatnom vikendu na Borskom jezeru. Od predsjednika ESS-a dobiše i zlatne povelje, kao i Sonja Nedić (zasluženo!!!) za svoj enigmatski rad. Kasnije saznajem da će neke povelje i diplome dobiti i neki koji nisu bili u Boru (iz opravdanih razloga) a koji su dali značajan doprinos da sve protekne kako treba.

Sve u svemu, uspješni Susreti! Bravo za organizatore, a bravo i za nas učesnike!

(Nestrpljivo čekamo Sremsku Mitrovicu)
Foto: Ero, Dinko i Jovan