ACTA AENIGMATICA (251)

Još o počecima kategorizacije zagonetača

Piše: Stjepan Horvat

U prvim mjesecima djelovanja Enigmatskog udruženja Bjelovar i izlaženja lista Čvor svaka pomoć bila mi je dobrodošla, jer moje uredničko i izdavačko iskustvo bilo je tada vrlo skromno. Već uoči početka izlaženja Čvora imao sam sreću uspostaviti kontakt s Ferdinandom Pavešić iz Sarajeva, a preko njega i sa Slavkom Pelehom iz Zagreba. Manje-više sva korespondencija išla je pisanim putem pa tako i danas imam sačuvano nešto od tih pisama.

Sa Slavkom Pelehom sam nakon nekoliko osobnih susreta u Zagrebu brzo našao mnogo toga zajedničkog (ne samo datum rođenja!). Naši pogledi na zagonetaštvo bili su od prvog dana širi od onoga što se do tada događalo na enigmatskom polju, širi od samog sastavljanja i objavljivanja zagonetaka. Bilo je toliko mnogo drugih stvari vezanih uz zagonetke koje nismo mogli u kratkom vremenu ostvariti, ali pred nama su bili brojni izazovi koje smo kasnije uspješno rješavali.

Jedna od prvih ideja bila je vezana uz ocjenu ukupnog zagonetačkog rada svakog člana Društva, pa je tako pokrenuto pitanje kategorizacije. Već ranije sam o tome pisao, ali dodajem još jedan dokument koji će rasvijetliti kako smo u to vrijeme (kraj 1968. i početak 1969. godine) razmišljali o ovoj novini u enigmatici. Do tada se naslov velemajstora dodjeljivao na natjecanjima u rješavanju zagonetaka koja su organizirali neki od tadašnjih listova (Zagonetka, Rebus). Biti prvi u nekom takvom natjecanju donosilo je i epitet velemajstora, a k tomu biti i vrstan suradnik značilo je da si zagonetački velemajstor. Drugih kriterija nije bilo.

Slavko Peleh bio je i vrstan šahist, pa je prijedlog kategorizacije zagonetača napravio po uzoru na šahiste. O prvoj inačici pravilnika o kategorizaciji razgovarao je s nekoliko zagrebačkih enigmata, među kojima je bio i Zlatan Čop, kasnije prvi Čvorov doajen zagonetaštva. U pismu od 12. ožujka 1969. godine opširno mi je obrazložio kako bi mogli izgledati uvjeti za stjecanje pojedinih kategorija (razredi: C, B i A i titule: zagonetački majstorski kandidat, zagonetački majstor i zagonetački velemajstor). Cjelokupna kategorizacija bila je prvenstveno namijenjena članovima Društva.

Danas više nema govora o mogućnosti vrednovanja zagonetačkog rada, svi su postali velemajstori, svi su svoji urednici i izdavači, ali isto tako sve manje je mladih autora zagonetaka. Nakon pedesetak godina došli smo ponovo u situaciju da mladih autora gotovo i nema, da zagonetke najviše sastavljaju oni koji su prije pola stoljeća bili mladi početnici i dobili prigodu objavljivati u tadašnjim Čvorovim izdanjima. Dolazak računala i interneta mnogo toga je promijenio u poimanju zagonetaštva, pa ovo ostaju samo lijepa sjećanja na neke davne dane.