Voleo bih da mi neki kruciverbalista od zanata i renomea ukratko objasni čime je tačno ova ukrštenica zaslužila citiranje u rubrici nostalgija. Za čim tugujemo?
Evo, ja sam neuk, još sam zelen i teško prepoznajem kvalitet, pa ćemo ostaviti po strani moje uverenje da ovakvu ukrštenicu i danas (kao i 1990, kao i 1980, kao i svih godina) može da sastavi svako. Polaznici mojih radionica (koji imaju max 14 godina) sastavljaju i malo bolje.
Btw, nemam pojma ko je Liza, nije ni poenta identifikovati autora... jer je tu moglo da piše bilo koje ime.
Tema (ove dvije pjevačice, tada vrlo popularne, a sada marginalne) zavrijeđuje da se ovo objavi. Možda današnji tinejdžeri bolje sastavljaju od ondašnjih autora. Možda, ali čisto sumnjam.
Aha, to li je. Pa dobro, Tajči je imala svojih 5 minuta (a svakako ima mnogo boljih enigmatskih sastava s njom, ako već neko želi da podseti pučanstvo na Euroviziju u Zagrebu), a ova Zerina Cokoja, tobožnja pevačica, bila je zvezda samo na kalendarima za kamiondžije i u lošim ukrštenicama.
Zerina Cokoja je na jednom od ondašnjih Susreta zagonetača Jugoslavije bila nam gost.Mislim da je to bilo u Lipiku(27.9.'86),ali nisam baš siguran.Ova rubrika je Nostalgija, nije Antologija i treba se nekad podsjetiti i kada se je ako se je i kako loše radilo(odrađivalo).Mislim da je u enigmatici,ali i u drugim oblastima(film,književnost,muzika)vrlo malo toga vrhunskog,a teško i da može biti.U većini slučajeva to je nekakav prosjek.Ne može biti sve Nobel ili Oskar.Od nečega se je moralo početi da bi se pokušalo stići do kakvog takvog vrha.Minimaks je rekao da će biti dobro ako ga zapamte po jednom ili dva aforizma.
Kakve blogove želimo ili trebamo. Čini se da je ukus i odluka većine blogogazda da treba imati svaki dan hrpu novih postova. To se postiže ili plaćenim radom ili super entuzijazmom mnogih, a to nijedno nije prisutno. Ostaje opcija „daj šta daš“, hvala na tome što nam daju, svaki dan navratim, zadržim se koliko treba.., tako je kako je, naša današnja realnost. Naslovi će biti kako gazda odluči, ne treba ih preozbiljno shvatati, uostalom neka mi neko objasni po čemu su ova naša sastajališta blogovi, osim po tehničkom dijelu, internetskoj platformi i sl. To nam ne smeta da ipak bude nekakve koristi, sve manje i manje ali neka ih...
O ondašnjoj realnosti. Kad se govori o velikoj izdavačkoj kući i redakciji odmah ide vizija hrpe umišljenih „genijalaca“ sa nogama na stolovima, koji birkaju iz gomila raspoloživih radova, fotosa i slično. E, tadašnja realnost Orbis-a je bila u svemu suprotna, 1.5 urednik i tjedno izlaženje, urednici su i crtali i opisivali, i montirali, i pravili arhivu fotosa, naručivali radove, ispravljali, komunicirali s autorima...
U situaciji kad mogu birati ovaj rad ne bih objavio ni tada ni sada, ni u izdanju ni na blogu. Istovremeno sam zahvalan autoru koji nas je tada sigurno spasio u nekakvoj frci, sastavio ovo za 15 minuta. Najbolji dokaz da je bila frka su loše sparene ilustracije, ako prelistate Orbis naći ćete puno primjera krasnog rada sa ilustracijama. Ako uporedimo brojno stanje tadašnjih redakcija, kompletne uvjete rada i ono što su producirale na papiru i u enigmatskoj zajednici, zaista sam ponosan na taj vrlo nesavršeni Orbis.
Nostalgije sigurno ima u ovom kontekstu, ne znam da li i tugovanja, čovjek navikne i prihvati realnost. Ono šta nama starijim najviše nedostaje iz starih vremena je kvalitet odnosa, prisutna dobra volja i sve tako. I tad smo jeli, plaćali kirije, borili se za honorare, bili tašti i osjetljivi, neki bili više, neki manje uspješni, no ono što je ogromnoj većini uistinu dobro išlo je hobistički duh, zajedništvo i prijateljevanje koje se evo proteglo i do današnjih dana. Srećom smo nevažni i marginalni (plus dokazi na papiru), inače bi i naša enigmatska prošlost bila neizvjesnija od budućnosti.
.jpg)
8 коментара:
Voleo bih da mi neki kruciverbalista od zanata i renomea ukratko objasni čime je tačno ova ukrštenica zaslužila citiranje u rubrici nostalgija. Za čim tugujemo?
Evo, ja sam neuk, još sam zelen i teško prepoznajem kvalitet, pa ćemo ostaviti po strani moje uverenje da ovakvu ukrštenicu i danas (kao i 1990, kao i 1980, kao i svih godina) može da sastavi svako. Polaznici mojih radionica (koji imaju max 14 godina) sastavljaju i malo bolje.
Btw, nemam pojma ko je Liza, nije ni poenta identifikovati autora... jer je tu moglo da piše bilo koje ime.
Tema (ove dvije pjevačice, tada vrlo popularne, a sada marginalne) zavrijeđuje da se ovo objavi. Možda današnji tinejdžeri bolje sastavljaju od ondašnjih autora. Možda, ali čisto sumnjam.
Aha, to li je. Pa dobro, Tajči je imala svojih 5 minuta (a svakako ima mnogo boljih enigmatskih sastava s njom, ako već neko želi da podseti pučanstvo na Euroviziju u Zagrebu), a ova Zerina Cokoja, tobožnja pevačica, bila je zvezda samo na kalendarima za kamiondžije i u lošim ukrštenicama.
Zerina Cokoja je na jednom od ondašnjih Susreta zagonetača Jugoslavije bila nam gost.Mislim da je to bilo u Lipiku(27.9.'86),ali nisam baš siguran.Ova rubrika je Nostalgija, nije Antologija i treba se nekad podsjetiti i kada se je ako se je i kako loše radilo(odrađivalo).Mislim da je u enigmatici,ali i u drugim oblastima(film,književnost,muzika)vrlo malo toga vrhunskog,a teško i da može biti.U većini slučajeva to je nekakav prosjek.Ne može biti sve Nobel ili Oskar.Od nečega se je moralo početi da bi se pokušalo stići do kakvog takvog vrha.Minimaks je rekao da će biti dobro ako ga zapamte po jednom ili dva aforizma.
Zerina Cokoja je pjevala na Ilidži na Suretima.
Aha, 10.10.'87.(Susret 39,po redu)
U živom sjećanju mi je ostao karakteristični Džemsov ples oko Zerine dok je pjevala. Pokušavala je da ga eskivira, ali badava...
Kakve blogove želimo ili trebamo. Čini se da je ukus i odluka većine blogogazda da treba imati svaki dan hrpu novih postova. To se postiže ili plaćenim radom ili super entuzijazmom mnogih, a to nijedno nije prisutno. Ostaje opcija „daj šta daš“, hvala na tome što nam daju, svaki dan navratim, zadržim se koliko treba.., tako je kako je, naša današnja realnost. Naslovi će biti kako gazda odluči, ne treba ih preozbiljno shvatati, uostalom neka mi neko objasni po čemu su ova naša sastajališta blogovi, osim po tehničkom dijelu, internetskoj platformi i sl. To nam ne smeta da ipak bude nekakve koristi, sve manje i manje ali neka ih...
O ondašnjoj realnosti. Kad se govori o velikoj izdavačkoj kući i redakciji odmah ide vizija hrpe umišljenih „genijalaca“ sa nogama na stolovima, koji birkaju iz gomila raspoloživih radova, fotosa i slično. E, tadašnja realnost Orbis-a je bila u svemu suprotna, 1.5 urednik i tjedno izlaženje, urednici su i crtali i opisivali, i montirali, i pravili arhivu fotosa, naručivali radove, ispravljali, komunicirali s autorima...
U situaciji kad mogu birati ovaj rad ne bih objavio ni tada ni sada, ni u izdanju ni na blogu. Istovremeno sam zahvalan autoru koji nas je tada sigurno spasio u nekakvoj frci, sastavio ovo za 15 minuta. Najbolji dokaz da je bila frka su loše sparene ilustracije, ako prelistate Orbis naći ćete puno primjera krasnog rada sa ilustracijama. Ako uporedimo brojno stanje tadašnjih redakcija, kompletne uvjete rada i ono što su producirale na papiru i u enigmatskoj zajednici, zaista sam ponosan na taj vrlo nesavršeni Orbis.
Nostalgije sigurno ima u ovom kontekstu, ne znam da li i tugovanja, čovjek navikne i prihvati realnost. Ono šta nama starijim najviše nedostaje iz starih vremena je kvalitet odnosa, prisutna dobra volja i sve tako. I tad smo jeli, plaćali kirije, borili se za honorare, bili tašti i osjetljivi, neki bili više, neki manje uspješni, no ono što je ogromnoj većini uistinu dobro išlo je hobistički duh, zajedništvo i prijateljevanje koje se evo proteglo i do današnjih dana. Srećom smo nevažni i marginalni (plus dokazi na papiru), inače bi i naša enigmatska prošlost bila neizvjesnija od budućnosti.
Постави коментар