Pokatkad je Železnik znao da podbaci (kod Kurpesa je to bio ređi slučaj) pa je tako u ovoj ukrštenici "ugurao" i istoj MAKETAR- MODELARI kao i RUDOKOP i RUDNIK ŽIVE.
U vreme hiperprodukcije, u drugoj polovini sedamdesetih i tokom osamdesetih, ovaj autor je uglavnom tezgario, kao i velika većina njegovih kolega i ispisnika. Ja sam se na ovom blogu načitao apoteoza i fascinacija, a paralelno sam i rešavao sve što mi je dopalo šaka iz tog perioda... i još nikad ne naleteh na Železnikovu križaljku koja me je oborila s nogu (da se to desilo, sigurno bih je izdvojio i prikazao na svom blogu). A rešio sam ih na hiljade, da ne kažem tisuće.
Za svakog iole produktivnog autora se može relativno lako utvrditi koji su mu prioriteti. Nekom je to efikasnost (honorar po jedinici uloženog vremena), nekom ispunjenje njegovih kriterija/ambicija, nekom rješivost, nekom balans i sve tako. Železnik je i u ambicioznijim radovima naglašeno ugodan rješavaču (rješiv i nikad banalan). Očito je imao svoje razloge da obara kriterije (više crnih polja, dvoslova, loše dovršavanje i sl) i potpisuje i radove koji su bitno ispod njegovog autorskog potencijala i ugleda. Da li je riječ o honorarima, tezgarenju ili nečem drugom možemo samo nagađati. Ono što bismo mogli je njemu i sličnima učiniti uslugu i obraditi njihov opus na dostojan način, uvidom u veći broj radova i odgovarajućom analizom, posebno vodeći računa o vremenu kad su radovi nastali. Sigurno je da postoje generacijske neobjektivnosti, ali na svim stranama. Na jednoj strani mi koji smo učili od njegove generacije, a na drugoj strani mlađi koji imaju svoje kriterije i ambicije. U toj priči o trendovima, kriterijima i ambicijama nekako olako preskačemo ulogu urednika koji su sigurno važni jer su bili i jesu oni koji odlučuju. Jasno je i da se odnos urednik - autor mijenjao, ništa nije statično... Eto, sad imamo i blogere/urednike koji ne misle o kioscima. U tom kontekstu, šta i kako smo radili i radimo, vjerovali i vjerujemo... se nameće i pitanje nevesele sadašnjosti i, bojim se, još neveselije budućnosti naše enigmatike. Jasno je da je toliko moćnih vanjskih faktora protiv nje, pitanje je kako mi tretiramo tu našu zelenu granu. Treba se čuvati olako formiranih mišljenja, ali pitanje nije bez vraga. Pitati se ili ne, pitanje je sad. Pozdrav svima iz kišnog Bihaća.
3 коментара:
Pokatkad je Železnik znao da podbaci (kod Kurpesa je to bio ređi slučaj) pa je tako u ovoj ukrštenici "ugurao" i istoj MAKETAR- MODELARI kao i RUDOKOP i RUDNIK ŽIVE.
U vreme hiperprodukcije, u drugoj polovini sedamdesetih i tokom osamdesetih, ovaj autor je uglavnom tezgario, kao i velika većina njegovih kolega i ispisnika. Ja sam se na ovom blogu načitao apoteoza i fascinacija, a paralelno sam i rešavao sve što mi je dopalo šaka iz tog perioda... i još nikad ne naleteh na Železnikovu križaljku koja me je oborila s nogu (da se to desilo, sigurno bih je izdvojio i prikazao na svom blogu). A rešio sam ih na hiljade, da ne kažem tisuće.
Za svakog iole produktivnog autora se može relativno lako utvrditi koji su mu prioriteti. Nekom je to efikasnost (honorar po jedinici uloženog vremena), nekom ispunjenje njegovih kriterija/ambicija, nekom rješivost, nekom balans i sve tako. Železnik je i u ambicioznijim radovima naglašeno ugodan rješavaču (rješiv i nikad banalan). Očito je imao svoje razloge da obara kriterije (više crnih polja, dvoslova, loše dovršavanje i sl) i potpisuje i radove koji su bitno ispod njegovog autorskog potencijala i ugleda. Da li je riječ o honorarima, tezgarenju ili nečem drugom možemo samo nagađati. Ono što bismo mogli je njemu i sličnima učiniti uslugu i obraditi njihov opus na dostojan način, uvidom u veći broj radova i odgovarajućom analizom, posebno vodeći računa o vremenu kad su radovi nastali. Sigurno je da postoje generacijske neobjektivnosti, ali na svim stranama. Na jednoj strani mi koji smo učili od njegove generacije, a na drugoj strani mlađi koji imaju svoje kriterije i ambicije. U toj priči o trendovima, kriterijima i ambicijama nekako olako preskačemo ulogu urednika koji su sigurno važni jer su bili i jesu oni koji odlučuju. Jasno je i da se odnos urednik - autor mijenjao, ništa nije statično... Eto, sad imamo i blogere/urednike koji ne misle o kioscima. U tom kontekstu, šta i kako smo radili i radimo, vjerovali i vjerujemo... se nameće i pitanje nevesele sadašnjosti i, bojim se, još neveselije budućnosti naše enigmatike. Jasno je da je toliko moćnih vanjskih faktora protiv nje, pitanje je kako mi tretiramo tu našu zelenu granu. Treba se čuvati olako formiranih mišljenja, ali pitanje nije bez vraga. Pitati se ili ne, pitanje je sad. Pozdrav svima iz kišnog Bihaća.
Постави коментар