UVOD
Piše: Stjepan
Horvat
Sređujući konačno
bogatu zagonetačku arhivu „Čvora“ (a najvećim dijelom ona je nastala mojim
osobnim angažiranjem), naišao sam na brojne materijale koji su nastali u
posljednjih pedeset godina moga bavljenja zagonetaštvom. Nisu tu samo autorski
radove (križaljke, zagonetke, rebusi i dr.), već i dokumenti koji mogu
svjedočiti razvoju zagonetaštva i svega što se događalo oko jedne vrijedne
društvene i kulturne aktivnosti kao što je enigmatika (zagonetaštvo).
Moje sudjelovanje u
svijetu zagonetaka počelo je još u vrijeme kada sam bio učenik osmogodišnje
škole, a povod je bio slučajan – bolest, koja me odvojila od škole više od
mjesec dana. Kako mi je bilo dosadno, na obližnjem kiosku na bjelovarskoj
tržnici (za nas je to bio "plac") vidio sam – među tada malobrojnim
zabavnim časopisima – i „Plavi vjesnik“, koji je kasnije usmjerio moje
zanimanje za zagonetke. Ubrzo nakon toga došao sam do prvih brojeva „Džepne
križaljke“, pa kasnije i osječkog
„Rebusa“ i beogradske „Enigme“ i „Razonode miliona“. Tada sam već bio
učenik gimnazije, u ono vrijeme prirodnog smjera, a na kraju moga gimnazijskog
školovanja upisao sam tada Fakultet političkih nauka u Zagrebu. Enigmatika,
križaljke i pisana riječ promijenili su moje školovanje od željenog strojarskog
inženjera do politologa (bolje reći da je studij politologije bio najbliži
novinarskom pozivu u čiji svijet sam zakoračio).
Objavio sam prve
zagonetke u „Plavom vjesniku“, potom malu križaljku u „Džepnoj križaljci“ i
tako redom. No moje zanimanje nije bilo samo za sastavljanje, već se proširilo
i na druge aktivnosti: istraživanje starijih izdanja vezanih za enigmatiku,
stvaranje specijaliziranih rječnika, želja za osobnim kontaktima s ljudima koji
su imali istu ljubav prema zagonetkama. Već za gimnazijskih dana „skupljao“ sam
riječi rješavajući križaljke u „Džepnoj križaljci“, razvrstavao ih po dužini,
bilježio opise i sl. Moram reći da u to doba nije bilo literature kao danas, a
o internetu i njegovim prednostima da ne govorim. Mali Klaićev "Rječnik
stranih riječi", Vujaklijin "Rečnik stranih reči", "Leksikon
Minerva" i prvi atlas Leksikografskog zavoda.
Još kao gimnazijalac
pripremao sam s prijateljem Miroslavom
Martinićem gimnazijsko glasilo,
potom sam bio suradnik u bjelovarskom dopisništvu „Vjesnika“, a dvije godine
vodio sam i emisije za mlade na lokalnoj postaji Radio-Bjelovar, koja je počela
s radom 1966. godine. Na žalost, studij u Zagrebu nije mi dao baš previše
vremena za nastavak ovih aktivnosti, no zagonetaštvo je ostalo kao glavna
preokupacija mog života.
U kasno proljeće
1968. osmislili smo osnivanje enigmatskog udruženja, kluba ili društva i tako
će početi moj svijet enigmatike.
Ovaj uvod je bio
potreban da se osjeti okruženje u kojem smo počeli širiti enigmatske ideje u
bivšoj državi, pa onda i šire, u Europi i svijetu. Ova rubrika bi trebala
zabilježiti brojna zbivanja oko enigmatike, ne samo autorske radove, već kako
su se stvarali uvjeti za sve ono što smo tada željeli postići sa zagonetaštvom
kao dijelom kulturne djelatnosti.
Napomena urednika: Karikaturu Stjepana Horvata nacrtao je sad već davne 1969.
godine bjelovarski likovni pedagog, karikaturist i rebusaš Branko Medak (7. VII. 1940. – 7. I. 2017). Prvi put je objavljena uz
križaljku na duplerici u "Mini Čvoru" broj 2 (15. VI. 1969, str. 7),
koji je štampan crvenom bojom na žutom papiru. Verzija koja se objavljuje uz
ovaj članak skenirana je iz 3. broja "Mini Čvora" (15. VII. 69, str. 7), koji je štampan plavom bojom na
skoro bijelom papiru.
