PJESMA IZ AUTOBUSA

Gojko Mandić šalje SMS-om pjesmu koju je (sad) napisao dok se vozio autobusom ka Prijedoru i Zdeni.

Oktobar je i to šesti

valjda ću u bus taj sjesti.

I ovaj ću petak kući

jesen, zbogom dani vrući.

Mjerkam cure na peronu

jednoj mjesto je na tronu.

Vani sve mi znane slike,

a kod kuće, eh paprike.

Mokro nebo, sila viša,

treba li nam ova kiša?

Umor lagan sad me hvata,

na busu otvoriše vrata.

Rebus mi kroz glavu kruži,

srećom da put nije duži.

U mislima jedna mala

na pamet mi nešto pala.

Dani idu kao gliser,

svi su slični, rijedak biser.

Zadušnice sutra, brale,

za pretke se svijeće pale.

Mjesec pun je, sve nas trese, 

narod nosi torbe, kese

...