Ovo je bilo prije 15 godina (subjektivni osjećaj – prije 55 godina). U knjizi Krste Ivanova „Almanah SES“ navodi se podatak da je bilo 57 učesnika, a da je najuspešniji takmičar bio izvjesni SB. Jeste, dadoše mi pehar (što mi je kasnije skočilo na nos). Sjećam se da su Susreti bili odlično organizovani, prvi put su uvedene službene majice (nebeskoplave), bilo je mnoštvo propratnih sadržaja. Ipak, najjači utisak bila je kiša koja nas je pratila skoro non-stop. Interesantno je da je kiša stala na 10 minuta u momentu kada smo pravili zajedničku fotografiju. Postoji jedna baš lijepa zajednička fotografija, a odmah nakon slikanja, kiša je nastavila da pada. Smrzao sam se ko pingvin Čili Vili. Usput sam slomio i kišobran za vrijeme turističkog obilaska. Da, išli smo u turistički obilazak i bilo je zanimljivo, ali...kišaaaa. Iz današnje perspektive mislim da su ovi susreti bili i Dan D. Od tada je krenu lagani sunovrat blagopočivšeg ESS. Sunovrt je bio lagan u početku, bilo je uspona i padova, da bismo danas doživjeli ovo što doživljavamo.
Zašto ovo tvrdim? Zaboravni se možda neće sjetiti, ali bilo je nekih „interesantnih momenata“ te davne 2005. godine. Pred Susrete rukovodstvo ESS je objavilo befel da je jedan kolega koji je sada na privremenom (ili stalnom) radu u inostranstvu NEPOŽELJAN i da ne smije ni da „priviri“ u Nišku Banju jer je (između ostalog) osnovao „paralelnu enigmatsku asociojaciju“, a to jelte...“ne može da bidne“. Rukovodstvo zapjenilo, pokušavam da ih smirim, ali džaba, hoće i mene da linčuju onako usput jer „branim zlikovca koji unosi zlu krv među kolege“ . Začudo, on je ipak došao. Sretoh ga u subotu ujutro kako drijema u holu hotela, kaže da je imao neke obaveze u BG, da je došao jer hoće da se takmiči (usput je štošta rekao o „suprotnom taboru“ ali to sam odmah zaboravio). Rekoh, dobro, takmičimo se, „Natošević“ će imati jaku ekipu, ali obavezno da dođeš na Skupštinu da se sve to lijepo raspravi i razjasni. Rekoh, dosta mi je da ja na svoja pleća primam udarce namijenjene i tebi i meni i Željku. (Milutin nije bio nikome kriv, iako je on bio treći član ekipe, a Željko je, po običaju imao pametnija posla dok je čekao da mu nas trojica donesemo pehar u Sombor). Reče: Dobro!
Nije bilo „dobro“ jer je dotični neopaženo (za mene neopaženo i bez pozdrava) nakon takmičenja utekao iz Niške Banje. Počinje skupština i najvažnija tačka ON. Lazarević osuo drvlje i kamenje. Ređaju se jedan za drugim govornici. Otprilike – ON je najgori na svijetu. Hoće da ga izbace momentalno iz časne organizacije...Njega nema da iznese svoj stav jer je negdje na putu prema BG. Baš mučna atmosfera. Pametan čovjek bi ćutao na sve to, ali, poznato je – nisam pametan, jer sam uvijek principijelan (i to mi se obije o glavu). Zatražim riječ, ustanem i kažem da to što pričaju nije u redu, te iznesoh neke argumente u odbranu NJEGA. Jedva preživih napade sa svih strana. Sad sam ja najgori. Gori i od NJEGA. Branim ga, a „znam li ja: pa...blabalalallalalalal“. Bio je samo još jedan kolega koji se glasno usprotivio izbacivanju dotičnog kolege iz ESS. Jesu „bukadžije“ bili glasniji, jesu bili agresivniji, ali bijah uporan. Nekako preživih, a nekako i odbranih dobropoznatog enigmatu. Ostade u ESS, a pokupih neka priznanja i za njega. Zna se, dao je značajan doprinos uspjehu „Natoševića“ na tom takmičenju. Bez njega ne bismo uspjeli Milutin i ja sami. E, sad će zainteresovani čitalac (ako ga ima) reći – Slavko, šta ti je to trebalo? Kako ti je to vraćeno? Đe si sada, sinji kukavče? Što nisi u ESS? Ko te izbaci, pjevala ti majka? Šta bi sa onim galamdžijama koji okrenuše ćurak naopako?. Znam, znam... ali ja bih opet se isto uradio. Iz principa! Nisam pogriješio tada, a ne bih ni sada. Ničega se ne stidim, a ima ih podosta što se sada prave naivni. Da nema knjige K. Ivanova možda bi kazali da i nisu bili u Niškoj Banji i da nisu kolačili oči na mene, sve pogledom tražeći ZR da ga zadave golim rukama.
Ipak, da se vratim na početak. Kao što rekoh, bili su ovo odlično organizovani Susreti. Bilo je mnogo više prijatnih nego neporijatnih stvari, ali ponekad se valja sjetiti činjenica.
Mnogo žalim što je korona odgodila ovogodišnje Susrete u Nišu. Baš sam se radovao posjeti Nišu po lijepom vremenu, a i rado bih da sretnem neke drage ljude. Valjda će biti prilike!
4 коментара:
Ovo je bilo prije 15 godina (subjektivni osjećaj – prije 55 godina). U knjizi Krste Ivanova „Almanah SES“ navodi se podatak da je bilo 57 učesnika, a da je najuspešniji takmičar bio izvjesni SB. Jeste, dadoše mi pehar (što mi je kasnije skočilo na nos).
Sjećam se da su Susreti bili odlično organizovani, prvi put su uvedene službene majice (nebeskoplave), bilo je mnoštvo propratnih sadržaja. Ipak, najjači utisak bila je kiša koja nas je pratila skoro non-stop. Interesantno je da je kiša stala na 10 minuta u momentu kada smo pravili zajedničku fotografiju. Postoji jedna baš lijepa zajednička fotografija, a odmah nakon slikanja, kiša je nastavila da pada. Smrzao sam se ko pingvin Čili Vili. Usput sam slomio i kišobran za vrijeme turističkog obilaska. Da, išli smo u turistički obilazak i bilo je zanimljivo, ali...kišaaaa.
Iz današnje perspektive mislim da su ovi susreti bili i Dan D. Od tada je krenu lagani sunovrat blagopočivšeg ESS. Sunovrt je bio lagan u početku, bilo je uspona i padova, da bismo danas doživjeli ovo što doživljavamo.
Zašto ovo tvrdim?
Zaboravni se možda neće sjetiti, ali bilo je nekih „interesantnih momenata“ te davne 2005. godine. Pred Susrete rukovodstvo ESS je objavilo befel da je jedan kolega koji je sada na privremenom (ili stalnom) radu u inostranstvu NEPOŽELJAN i da ne smije ni da „priviri“ u Nišku Banju jer je (između ostalog) osnovao „paralelnu enigmatsku asociojaciju“, a to jelte...“ne može da bidne“. Rukovodstvo zapjenilo, pokušavam da ih smirim, ali džaba, hoće i mene da linčuju onako usput jer „branim zlikovca koji unosi zlu krv među kolege“ .
Začudo, on je ipak došao. Sretoh ga u subotu ujutro kako drijema u holu hotela, kaže da je imao neke obaveze u BG, da je došao jer hoće da se takmiči (usput je štošta rekao o „suprotnom taboru“ ali to sam odmah zaboravio). Rekoh, dobro, takmičimo se, „Natošević“ će imati jaku ekipu, ali obavezno da dođeš na Skupštinu da se sve to lijepo raspravi i razjasni. Rekoh, dosta mi je da ja na svoja pleća primam udarce namijenjene i tebi i meni i Željku. (Milutin nije bio nikome kriv, iako je on bio treći član ekipe, a Željko je, po običaju imao pametnija posla dok je čekao da mu nas trojica donesemo pehar u Sombor).
Reče: Dobro!
Nije bilo „dobro“ jer je dotični neopaženo (za mene neopaženo i bez pozdrava) nakon takmičenja utekao iz Niške Banje. Počinje skupština i najvažnija tačka ON. Lazarević osuo drvlje i kamenje. Ređaju se jedan za drugim govornici. Otprilike – ON je najgori na svijetu. Hoće da ga izbace momentalno iz časne organizacije...Njega nema da iznese svoj stav jer je negdje na putu prema BG. Baš mučna atmosfera. Pametan čovjek bi ćutao na sve to, ali, poznato je – nisam pametan, jer sam uvijek principijelan (i to mi se obije o glavu). Zatražim riječ, ustanem i kažem da to što pričaju nije u redu, te iznesoh neke argumente u odbranu NJEGA. Jedva preživih napade sa svih strana. Sad sam ja najgori. Gori i od NJEGA. Branim ga, a „znam li ja: pa...blabalalallalalalal“. Bio je samo još jedan kolega koji se glasno usprotivio izbacivanju dotičnog kolege iz ESS. Jesu „bukadžije“ bili glasniji, jesu bili agresivniji, ali bijah uporan. Nekako preživih, a nekako i odbranih dobropoznatog enigmatu. Ostade u ESS, a pokupih neka priznanja i za njega. Zna se, dao je značajan doprinos uspjehu „Natoševića“ na tom takmičenju. Bez njega ne bismo uspjeli Milutin i ja sami.
E, sad će zainteresovani čitalac (ako ga ima) reći – Slavko, šta ti je to trebalo? Kako ti je to vraćeno? Đe si sada, sinji kukavče? Što nisi u ESS? Ko te izbaci, pjevala ti majka? Šta bi sa onim galamdžijama koji okrenuše ćurak naopako?. Znam, znam... ali ja bih opet se isto uradio. Iz principa! Nisam pogriješio tada, a ne bih ni sada. Ničega se ne stidim, a ima ih podosta što se sada prave naivni. Da nema knjige K. Ivanova možda bi kazali da i nisu bili u Niškoj Banji i da nisu kolačili oči na mene, sve pogledom tražeći ZR da ga zadave golim rukama.
Ipak, da se vratim na početak. Kao što rekoh, bili su ovo odlično organizovani Susreti. Bilo je mnogo više prijatnih nego neporijatnih stvari, ali ponekad se valja sjetiti činjenica.
Mnogo žalim što je korona odgodila ovogodišnje Susrete u Nišu. Baš sam se radovao posjeti Nišu po lijepom vremenu, a i rado bih da sretnem neke drage ljude. Valjda će biti prilike!
Постави коментар