Razbibriga broj 221
Prilog: Vladimir Šarić
Ime sve govori
ŽLEZDAČA
ŽLEZDASTI ZVONČIĆ
Žlezdača ili žlezdasti zvončić (lat. Adenophora liliifolia) je zeljasta vrsta koja pripada familiji Campanulaceae. Rod Adenophora obuhvata 64 vrste koje su uglavnom rasprostranjene u istočnoj i jugoistočnoj Aziji sa centrom diverziteta u južnoj Kini. Ova vrsta je tercijarni relikt i jedini je predstavnik roda koji raste u centralnoj Evropi. Žlezdača je višegodišnja biljka sa debelim i vretenastim korenom. Stablo je uspravno, slabo razgranato, sa uzdužnim brazdama, visine do 100 cm. Sa stabla polaze listovi, u osnovi stabla su na dugim drškama, srcasto okruglasti, pri cvetanju često osušeni. Donji listovi su eliptični, dok gornji linearni, sedeći. Cvetovi su viseći i nalaze se na kratkim drškama. Cvetovi obrazuju cvast koja je metlica ili rastersit grozd. Čašični zupci dosta kratki, blago testerasto nazubljeni. Krunica je zvonasta, svetloplava i mirišljava. U cvetu se nalazi 5 prašnika i tučak čiji je stubić dva puta duži od krunice. Cveta tokom jula i avgusta, a oprašuje se entemofilijom. Plod je jajasta, izbrazdana čahura koja se otvara sa tri pore pri osnovi. Vrsta se razmnožava pomoću semena ili vegetativno rizomima. Areal žlezdače obuhvata evropski kontinet i zapadnu Aziju. Na Balkanskom poluostrvu vrsta raste u zaadnom delu na malom broju lokaliteta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji. U državama centralne Evrope, ova vrsta takođe raste na malom broju lokaliteta, a primećen je trend smanjenja broja populacija, kao i broja jedinki u populacijama. Na teritoriji Republike Srbije je proglašena strogo zaštićenom vrstom Pravilnikom o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva. Nalazi se u Crvenoj knjizi flore Srbije, ali i Crvenim knjigama drugih država. Antropogeni faktor predstavlja glavni faktor koji negativno utiče na ovu vrstu, pogotovo na iščezavanje utiče zagađenje reka hemijskim materijama i čvrstim otpadom. (Vikipedija)
Piše: Nikola Šantić
Tajna veza je zagonetka u kojoj 16 pojmova treba podijeliti u 4 grupe po 4 pojma, tako da pojmovi unutar svake grupe imaju nešto zajedničko.
ESKI SARAJ
Eski Saraj ( „Stara palata“ na turskom) bio je raskošan objekat u Carigradu tokom perioda osmanske vladavine, i prva takva palata izgrađena u gradu nakon osvajanja Carigrada 1453. Nalazila se u četvrti Bejazit u okrugu Fatih, u oblasti u kojoj se sada nalazi glavni kampus Istanbulskog univerziteta, između džamije Sulejmanije i džamije Bajazita II. Izgradnja palate je počela ubrzo nakon osvajanja 1453. godine, a završena je 1458. godine. Iako su istoričari tog perioda poput Duke i Kritovula sa Imbrosa tvrdili da je izgradnja završena 1455. opšte mišljenje je da su do tada razni delovi kao što su harem i vila bili završeni, ali da je izgradnja u potpunosti završena tek 1458. godine.
Evlija Čelebija je u svom Putopisu naveo da je gradnja palate počela 1454. godine na mestu stare crkve i da je palata bila okružena čvrstim pravougaonim zidom prekrivenim plavim olovom, čiji je obim iznosio 12.000 aršina, što je približno 9 km. Kasnije tokom svoje vladavine, Mehmed II je počeo da gradi Topkapi palatu, a kada je palata završena 1478. godine, nastanio se u njoj. Iako je sultan živeo u Topkapi palati, nastavio je da posećuje harem u Eski Saraju određenim danima u nedelji. U narednim godinama, palata i njeno zemljište pretrpeli su brojne promene. Početkom 1500-ih, sultan Bajazit II je sagradio džamiju delimično na teritoriji palate. Nasuh Matrakčija je napravio minijaturu palate, sa dva zida i stambenim zgradama duž unutrašnjeg zida. U periodu između 1540. i1541, Eski Saraj je u velikoj meri izgoreo u požaru. Nakon požara, koji je uništio harem palate, harem tadašnjeg sultana, Sulejmana Veličanstvenog, trajno je preseljen u palatu Topkapi („Nova palata“), gde će harem svih narednih sultana i ostati. U Eski Saraj su na zahteve vladajućih Valide sultanija slate majke preminulih sultana, žene bivših sultana, osramoćene konkubine ili prinčevi optuženi za izdaju.
U periodu između 1625. i 1632, za vreme vladavine Murada IV, palata je obnovljena, ali je 1687. godine u blizini palate izbio veliki požar, koji je do sledeće večeri zahvatio Eski Saraj. Požar je trajao pet sati i veliki deo palate je izgoreo. Većinu stanovnika palate su uspele spasiti age i druge sluge, ali je Sultanija Hatidže Muazez podlegla posledicama požara već narednog dana. Ostaci palate nisu sačuvani. (Vikipedija)