PRIČA SA SAJMA

Jovan i  Migo

Piše: Miodrag Ivanišević

Ovo je lagana pričica koja se dešava na Sajmu knjiiga uoči već opisanog susreta sa Jovanom.
Prije odlaska na sajam imao sam kratak telefonski razgovor s mojom boljom polovinom te kao usput dobih zadatak da joj donesem novi roman Ljiljane Habjanović Đurović, ako mi to nije teško i ako nađem vremena. Relativno lako sam našao knjigu i odmah je kupio, ali su mi ljubazne hostese skrenule pažnju da se na štandu nalazi i gospođa autorka i da rado potpisuje kupljene primjerke knjige "Gora preobraženja". Stao sam i ja u red koji se jako sporo pomicao - korak po korak. Na kraju reda nalazio se stočić za kojim je poput one proročice iz Matriksa sjedila Ljiljana i svakome ko bi sjeo na stolicu do nje posvetila nekih pet-šest minuta. Neke dame su imali i želju da se uslikaju s njom pa im je, iako vidno umorna, uz osmijeh udovoljavala.
"A, može li još jedna? I moja sestra? I njena mala?" Strašno, nevjerovatno je koliko je samo ta žena imala strpljenja za sve...
Poslije izvjesnog vremena shvatio sam da osim mene u tom povelikom redu nema niti jednog muškarca, sve dama do dame, mlade, stare, devojčice, studentkinje, poslovne žene, domaćice... Koračao sam polako držeći distancu i zvjerao po štandu lijevo-desno i odjednom se stvorio pred Ljiljanom Habjanović Đurović.
"Dobar dan."
"Dobar dan."
"Izvolite, sedite." Pokazala mi je stolicu pa sam sjeo. Predao sam knjigu i prestao disati.
"Ime? "
"Molim?"
"Koje ime?" Ljiljana je podigla pogled iznad naočala.
"Nada", rekao sam.
"Šta vam je ona? upitala je želeći valjda da zna čime me je dotična Nada toliko zadužila, pa stojim u tolikom redu i znojim se, gubim vrijeme...
Ne znam šta mi je prolazilo kroz glavu u tom trenutku, ali znam da sam gotovo teatralno izgovorio tu rečenicu koja je izazvala vrisak poput onog na koncertima Zdravka Čolića kada uhvati dobačeni grudnjak i prinese ga srcu.
"Ona mi je sve!", rekao sam kao u transu i tada je počelo rezanje vena, padanje u nesvijest, cika i vika svih prisutnih. Ljiljana je morala popiti čašu vode, pa još jednu, sve dame su odjednom dobile želju da me pipnu - da provjere da li sam stvaran, da li takvi primjerci još uvijek postoje ili sam samo lik iz mašte...
O ovom incidentu nije bilo govora u sredstvima informisanja jer pored silnih padova aviona i kojekavih eksplozija malo je koga zanimalo šta se sve izdešavalo na beogradskom Sajmu knjiga.
Posveta koju sam dobio svjedoči da ovo nije samo moje puko fantaziranje, a Ljiljanin blaženi pogled mi je najavio da bi se njen sljedeći roman lako mogao zvati "Nada mi je sve". Ako me se sjeti - sjeti.
U daljini sam ugledao narandžastu majicu i pošao prema njoj, ali to ste već čitali.