ACTA AENIGMATICA (73)

ČVORAŠ OD PRVIH DANA

Piše: Stjepan Horvat

Pišući za ovu rubriku nastojao sam rasvijetliti neke momente iz povijesti enigmatike, posebno one šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća od kada sam osobno bio upleten u događanja vezana za nju. Projekt „Čvora“, kako bismo to danas moderno zvali, nastao je u specifičnim okolnostima, a moja zasluga je bila što sam uspio okupiti i organizirati enigmatske zaljubljenike toga vremena.

Na prošlogodišnjoj proslavi pedesete obljetnice postojanja Zagonetačkog društva „Čvor“ (i „Čvora“ d. o. o.) trojica zagonetača, koja su obilježila „Čvorovo“ djelovanje – Slavko Peleh, Boris Antonić i Stjepan Horvat – dobila su specijalne plakete za životno djelo na području zagonetaštva. Dvoje je nazočilo proslavi u Bjelovaru, a Boris nije mogao doći, za što je svima bilo izuzetno žao.

O Borisu Antoniću kao enigmati neću posebno pisati, to govore njegove zagonetke koje je objavljivao u brojnim listovima, počevši od 1952. godine. Meni je važniji onaj doprinos što je kroz svoj enigmatski život Boris dao teoriji, povijesti, organizaciji i odgoju mladih zagonetača, posebno kao urednik u „Čvoru“. I danas se mnogi sjećaju opširnih odgovora suradnicima, posebno onima u „Čvor križaljci“, kroz koje je širio enigmatska počela vezana za sastavljanje križaljaka, a naročito za mrežaste zagonetke (magične likove, četvorine i dr.).

Kao urednik koji je živio u Osijeku, gdje je i radio kao nastavnik, pripremljene radove suradnika, rukopise odgovora i informacije o svemu što se događalo, redovno je slao meni u uredništvo u Bjelovaru. Popratna pisma bila su obično sažetak naših akcija, najava nekih događanja, prijedlozi i sugestija o našem zajedničkom radu. Dio tih pisama sačuvao sam, mnogo toga je netragom nestalo, a vjerojatno bi dobrodošlo u zaokruživanju spoznaja o značaja Borisa Antonića za hrvatsku enigmatiku, pa i šire okruženje.

Ovdje je preslik jednog Borisovog pisma napisanog gotovo prije pedeset godina (6. prosinca 1969.). Ne treba mnogo komentara. Kako je on naš najpoznatiji četvorinoznalac iliti kvadratolog, neizostavno je bilo uvijek nešto vezano za te teme. Također, zanimalo ga je da li se javio Dušan Šuša nakon održanog Prvog susreta zagonetača Jugoslavije u Vinkovcima u okviru „Vinkovačkih jeseni“ jer su Dušan Šuša i Zdenko Svoren bili veza s organizacijskim odborom „Vinkovačkih jeseni“. Kako je u to vrijeme trebala izaći knjiga Slavka Peleha „Kako sastaviti dobru križaljku“, razmišljao je o mogućoj prodaji knjige i širenju među njegovim učenicima na školi gdje je radio. Spomenuo je i Slavka Jankovića, vinkovačkog zagonetačkog doajena, čije radove smo kasnije objavili u „Čvoru“, a sjećanja u „Zagonetaču“.

I nije samo meni pisao opširna pisma, već i brojnim suradnicima s kojima je znao često voditi teorijske rasprave, pa vjerujem da će se pronaći još poneko ovakvo pismo. I nakon pedeset godina još uvijek ponešto napiše – naravno e-mailom, ali bojim se da će to netragom nestati u bespućima internetske stvarnosti. Šteta!