понедељак, 23. април 2018.

REČ PO RIJEČ (1788)



ĆORAVI PAPRIKAŠ

Piše: Ilija Ozdanovac
Teško je objasniti jednu od najvećih dubioza kako  bogatog, tako i onog malo manje, šokačkog svita, pogotovo u vrijeme dok si dijete i ,kao, nešto znaš i vidiš, a ne razumiješ! Zna se, da su kuće bile bogate blagom i živinom, a opet se štedjelo na hrani, pogotovo na mesu. Sjećam se pune štale krava, bikova pa i teladi, svinje su se brojile čoporima a ne jedinkama, koke, patke, guske i svakojaka perad, su se razmnožavale po vlastitom nahođenju i bilo ih, Bože, toliko da se na njih "potipalo", dok se prolazilo stražnjom avlijom po drva ili u bašću! I sve je izgledalo bajno. Disharmonija i kakofonija zvukova kao u cirkusu!
Ali, tu je bila treća i četvrta rata poreza, ne daj, Bože, doktoru, pa popa (mjesni svećenik), škula i učitelji i još stotinu zala i pohlepnih i bezličnih  "ancipatera" (tako je govorila moja baka, dadina mama, iako ni dan danas ne znam pravo značenje te riječi, ali mora biti nešto negativno!).
A onda se u tako ispunjenu i bogatu avliju, periodično k'o da znaju, sjure nakupci, prekupci i ini željni brze zarade na neukom i pred zid stjeranim, kućedomaćinu, pa svo preživajuće, rivajuće i kljucajuće bogatstvo ode preko noći...ma, čak i jaja pokupiše!
Sukladno tim i takvim događanjima, jedno od glavnih dnevnih jela, pod "obavezno ", jednom preko nedjelje, bio je  ĆORAVI PAPRIKAŠ (valjda iz razloga da se amortiziraju gore spomenute pošasti, ili se i tada poštivalo pravilo zdrave ishrane).
Odmah da kažem, da je to zapravo varivo, u cijelosti nalik na pravi paprikaš, ali bez komadića  mesa, pa je stoga i prozvan ćoravi (nekako bijaše , brate, prazan). Bilo je tu svega što treba, i masti, i luka, krumpira izrezanog na kockice, "zeleni" (tako se zbirno govorilo za mrkvu, peršin, paškanat i celer). Na crvenkastoj površini razlijevale se mrlje masnoće (bit' će dobar!), mljevena paprika davala  odsjaj, a mirisalo, mirisalo.... E, tko je od kuharica bio za nijansu vrijedniji, znao je i i napraviti "utrkano" tijesto (rukom trgani komadići tijesta), a paprikaš bi dobio na gustoći i masi. Da nema mesa nije se, (niti se, zapravo smjelo) ni primjećivalo!
Ja sam bio povlašten pa sam samo, dok sam sjedao za stol, baki tiho trebao šapnuti: "opet ćoravi ?; na što bi ona ispod kecelje, kobajagi, da drugi ne vide, izvadila pedalj kobasice i stavila u ruke, jer "dica moraju jist"!
Zašto sam se onda radovao nedjelji, pitate se vi? Razmislite pa zaključite.

4 коментара:

Sneška је рекао...

U taj "ćoravi" paprikaš može se dodati i malo paradajza.

Радоја Рацановић је рекао...


Lijepe tekstove pišeš, Ilija. Istina, mjesto u kome sam odrastao nije htjelo biti selo, ali se u njemu u suštini živjelo seoskim načinom života, tako da mi je sve ovo o čemu pišeš dobro poznato.

Анониман је рекао...

I ja volim pročitati Ilijine tekstove. Zanimljivi su, lijepo napisani i ilustrirani i mogli bi završiti u zanimljivoj knjizi. Nadam se da i hoće.

Анониман је рекао...

Zaboravih potpisati prethodni komentar...
Vjeko Hudolin