UVIJEK NA VRHU

Neretva, magistrala, u daljini Mostar

Eroteka (198)

Put do vrha nije težak, ako čovjek zna put.

Brdo iznad moje kuće nije visoko, ali da bi se lakše došlo do vrha, potrebno je izabrati pravu stazu. Domorodačko stanovništo (kome pripadam) zna izabrati pravu stazu i za tili čas može se doći do „vidikovca“ na vrhu, do mjesta s kojeg puca pogled do Mostara na sjeveru. Tačno ispod je, s jedne strane Neretva, preko Neretve Slipčićko brdo, a s druge strane rijeka Buna, malo dalje Bunica, a u daljini planina Velež. Svaki put kada dođem na Bunu (u vrijeme kada zmije nisu aktivne) iskoristim priliku da se domognem vrha brda koje ima dva imena - Za nas je to Gradina, a u zvaničnim kartama i knjigama je Golovina. Sada je zapadna strana brda (prema Neretvi) potpuno kamenita, a istočna je makar 80% sa niskim rastinjem. Vjerovali ili ne, brdo (Gradina) je dobila ime po tome što su tu nekada bili vinogradi. U davna i ne tako davna vremena vinogradi su bili na skoro cijeloj istočnoj strani brda, zemlja je bila terasasto nasuta između kamenih podzida. Pošto su ti vinogradi bili okrenuti suncu, mora da je  grožđe bilo slađe od šećera.

Najbolja od svih žena na vrhu

Crvena tačka je mjesto fotografisanja

Šira lokacija

U katastarskim knjigama brdo (koje se sada vodi pod oznakom „pašnjak“) kao vlasnici upisani su Bovani (nekoliko porodica), a ostaci vinograda su u južnom dijelu, iznad starih Bovanovih kuća, gdje ima i voćnjaka. Jedno od mojih prvih sjećanje vezana su za vinograd na Gradini. Prosto je nevjerovatno, ali pamtim događaj iz proljeća 1966.  (Dakle, imao sam 4,5 godine). Otac je pošao da polijeva (tako se zove ono štrcanje iz leđne pumpe modrim kamenom) vinograd, a ja sam navalio da idem i ja. Sad se ne sjećam baš svih detalja, ali završnice se sjećam. Pošto sam bio nestašno dijete (toga se ne sjećam, ali kažu mi oni koji se sjećaju!!!) mora da sam mnogo dosađivao i smetao u radu. Bilo je „Nosi me, nosi me, nosi me, nosi me...“ i otac je u ruci nosio pumpu (prskalicu) koja se inače nosi na leđima, a ja sam bio na krkače (Rekli bi: „na grbači“). Kada smo stigli pred kuću, umjesto da sačekam da se nosač dragocijenog tereta zaustavi, „teret“ je đipio s leđa i tresnuo onim dijelom tijela koji prost narod naziva guzicom, a obrazovani dupetom, i to direktno na avliju. Da bi sve bilo interesantnije avlija je bila s kaldrmom, pa je sve rezultiralo time da to ateriranje bilježim kao prvo sjećanje uopšte. Ne samo što je prvo sjećanje, već je bilo toliko upečatljio, da naredna sjećanja počinju tek s osnovnom školom (ha-ha).

Gradina ima i ostatke rimskog puta koji je išao preko brda od Neretve, pa pokraj starih kuća u kojima su nekada živjeli Bovani, pa preko Bune do Blagaja, a onda jednim krakom prema današnjem Mostaru, a drugim prema današnjem Nevesinju. Kasnije izgrađeni dubrovački trgovački put je obišao Gradinu (nisu ga gradili preko brda već okolo) i ostaci tog puta prolaze na 5 metara od moje kuće. Ukratko, Buna je uvijek bila „centar svijeta“, a mjesto gdje žive Bovani „epicentar“. Uvijek, osim sada. Ranije su nam svi Bunjani i Hodbinjani zavidili na lokaciji, svim prirodnim potencijalima, ali sada...hm...sada to više liči na polupustinju ili poludžunglu, nego na raj na Zemlji.

Ali, nije isključeno da će opet biti onako lijepo kao nekada.

Na području između magistrale Mostar-Buna more (vidi se na jednoj slici) i puta Mostar-Buna-Gubavica-Stolac nekada je stalno živjelo 250 Bovana (ljeti je tu boravilo znatno više ljudi), a sada ih je stalno nastanjenih 12.

Ove fotografije su nastale krajem septembra.

Buna i Velež u daljini