![]() |
Neretva, magistrala, u daljini Mostar |
Put do vrha
nije težak, ako čovjek zna put.
Brdo iznad moje kuće nije visoko, ali da bi se
lakše došlo do vrha, potrebno je izabrati pravu stazu. Domorodačko stanovništo
(kome pripadam) zna izabrati pravu stazu i za tili čas može se doći do „vidikovca“
na vrhu, do mjesta s kojeg puca pogled do Mostara na sjeveru. Tačno ispod je, s
jedne strane Neretva, preko Neretve Slipčićko brdo, a s druge strane rijeka
Buna, malo dalje Bunica, a u daljini planina Velež. Svaki put kada dođem na
Bunu (u vrijeme kada zmije nisu aktivne) iskoristim priliku da se domognem vrha
brda koje ima dva imena - Za nas je to Gradina, a u zvaničnim kartama i
knjigama je Golovina. Sada je zapadna strana brda (prema Neretvi) potpuno
kamenita, a istočna je makar 80% sa niskim rastinjem. Vjerovali ili ne, brdo (Gradina)
je dobila ime po tome što su tu nekada bili vinogradi. U davna i ne tako davna
vremena vinogradi su bili na skoro cijeloj istočnoj strani brda, zemlja je bila
terasasto nasuta između kamenih podzida. Pošto su ti vinogradi bili okrenuti
suncu, mora da je grožđe bilo slađe od
šećera.
![]() |
Najbolja od svih žena na vrhu |
![]() |
Crvena tačka je mjesto fotografisanja |
![]() |
Šira lokacija |
U katastarskim
knjigama brdo (koje se sada vodi pod oznakom „pašnjak“) kao vlasnici upisani su
Bovani (nekoliko porodica), a ostaci vinograda su u južnom dijelu, iznad starih Bovanovih kuća, gdje
ima i voćnjaka. Jedno od mojih prvih sjećanje vezana su za vinograd na Gradini.
Prosto je nevjerovatno, ali pamtim događaj iz proljeća 1966. (Dakle, imao sam 4,5 godine). Otac je pošao da
polijeva (tako se zove ono štrcanje iz leđne pumpe modrim kamenom) vinograd, a
ja sam navalio da idem i ja. Sad se ne sjećam baš svih detalja, ali završnice
se sjećam. Pošto sam bio nestašno dijete (toga se ne sjećam, ali kažu mi oni
koji se sjećaju!!!) mora da sam mnogo dosađivao i smetao u radu. Bilo je „Nosi
me, nosi me, nosi me, nosi me...“ i otac je u ruci nosio pumpu (prskalicu) koja
se inače nosi na leđima, a ja sam bio na krkače (Rekli bi: „na grbači“). Kada
smo stigli pred kuću, umjesto da sačekam da se nosač dragocijenog tereta
zaustavi, „teret“ je đipio s leđa i tresnuo onim dijelom tijela koji prost
narod naziva guzicom, a obrazovani dupetom, i to direktno na avliju. Da bi sve bilo
interesantnije avlija je bila s kaldrmom, pa je sve rezultiralo time da to
ateriranje bilježim kao prvo sjećanje uopšte. Ne samo što je prvo sjećanje, već
je bilo toliko upečatljio, da naredna sjećanja počinju tek s osnovnom školom
(ha-ha).
Gradina ima i ostatke rimskog puta koji je išao preko
brda od Neretve, pa pokraj starih kuća u kojima su nekada živjeli Bovani, pa
preko Bune do Blagaja, a onda jednim krakom prema današnjem Mostaru, a drugim
prema današnjem Nevesinju. Kasnije izgrađeni dubrovački trgovački put je obišao
Gradinu (nisu ga gradili preko brda već okolo) i ostaci tog puta prolaze na 5
metara od moje kuće. Ukratko, Buna je uvijek bila „centar svijeta“, a mjesto
gdje žive Bovani „epicentar“. Uvijek, osim sada. Ranije su nam svi Bunjani i
Hodbinjani zavidili na lokaciji, svim prirodnim potencijalima, ali
sada...hm...sada to više liči na polupustinju ili poludžunglu, nego na raj na Zemlji.
Ali, nije isključeno da će opet biti onako lijepo kao
nekada.
Na području između magistrale Mostar-Buna more (vidi se
na jednoj slici) i puta Mostar-Buna-Gubavica-Stolac nekada je stalno živjelo 250 Bovana (ljeti je tu boravilo znatno više ljudi), a
sada ih je stalno nastanjenih 12.
Ove fotografije su nastale krajem septembra.
![]() |
Buna i Velež u daljini |
10 коментара:
Na karti "šire lokacije" učesnici SOZAH-a mogu vidjeti i više mjesta kroz koja smo prošli na putu za Međugorje, u utvrditi koliko je sve blizu.
Umjesto UVIJEK NA VRHU prilog si trebao nazvati PUT KA VRHU. Na koga zagonetača te to asocira?
Nedjeljko, kao što vidiš na fotografijama, ja jesam na vrhu.
Kad smo 2. avgusta 2015. godine Josip, Ilija, Adnan, Dragiša i ja bili kod Slavka na Buni, vidjeli smo iz njegovog dvorišta to brdo Gradinu. Ja sam poželio popeti se na brdo, ali kad sam čuo da na njemu ima zmija, izgubio sam volju za "ventranjem". Zadovoljili smo se šetnjom do ušća Bune u Neretvu.
A kako je bilo na toj šetnji, možete vidjeti u fotoalbumu na FB-u: Buna.
Da, ima zmija, ali ne pamti se da je ikada ikoga ujela zmija. Ili su to neke specijalne zmije koje ne napadaju, ili su ljudi vrlo oprezni.
Ma da nije nešto treće po sredi?
Zmije beže jer su ljudi iz tog kraja "ljuti", "opasni".
Uginule bi jadne zmije kada bi ih neko "ugrizao"!
A o kakvim se to zmijama radi? Sigurno to nisu bezazlene bjelouške?
Nekada davno ferije provodih u Zmijavcima kod babe Ane.
U obližnjem zaseoku rođen je Ivica Todorić ("Agrokor").
Zmija ima raznih, a ima istine i u ovome što piše Živadin.
Постави коментар