PETORICA MLADIĆA I VESELO DRUŠTVO

Petorica mladića

Eroteka (195)

Prethodno pročitati OVO.

Za Čačak sam ponio potrebnu opremu za direktno uključenje u Susrete, jer je u najavi pisalo da Dom ima internet. Istina – ima, ali je vrlo, vrlo otežan pristup, a nakon pristupa veoma sporo radi. U petak uveče sam ubacio samo kratku informaciju, a u subotu sam ustao u cik zore da objavim 3-4 fotografije.

Stigao je Dragan Matović pa smo pristupili žiriranju prvog takmičenja. Mislim da smo kao žiri obavili posao dobro (da ne kažem odlično). Nije bilo skoro nikakvog razmimoilaženja u ocenama, a uveli smo praksu da se odmah nakon žiriranja tabela kači na oglasnu tablu, kako bi se pružila mogućnost takmičarima da ulože prigovor i zatraže uvid u ocjene sudija. Koliko sam čuo, bilo je pojedinačnog gunđanja (normalno!) ali da nije bilo nikakvih prigovora. Sudili smo Dragan Matović i ja tri discipline, Krsta Ivanov dvije, a Aco Janković jednu. Možete slobodno čestitati žiriju na dobro obavljenom poslu! Strogo smo se držali pravilnika, i tek nakon raspoređivanja ocjena (po pravilniku od 0 do 5) pogledali smo šifarnik i pravili tabele. Bilo je neki pokušaja da se u neke ekipe ubace takmičari koji su registrovani za drugi klub, ali smo to glatko odbili. Ni oko jedne odluke ili ocjene nije bilo nikakvog spora između članova žirija.

Tako ispoštovah obećanje da se neću takmičiti, te da ću žirirati sve što je potrebno. Mogu vam kazati da je mnogo ljepše biti takmičar. Doduše, kao sudija nisam čuo nikakvo „Uaaa“ (Osim one Lukine duhovite upadice u jednom komentaru), ali sve su prilike da se sledeće godine vraćam takmičenjima. Mora neko da doskoči furioznom Periću, jer ovi moji paceri Rešad, Ilija x 2, Dragiša,... to nisu sposobni (Uputstvo za one koji zabezeknuto čitaju ovu prethodnu rečenicu. Ovo je „Eroteka“, dakle opuštena, polušaljiva rubrika. Na takmičenjima ima mnogo dobrih učesnika od kojih makar 15 može bez ikakvih problema da dođu do pobjede)

Nakon doručka obavljeno je fotografisanje, prvo petorica redovnih učesnika (Lazarević, Radaković, Lazić, Perić i Bovan). Držimo se! Svi smo bili propisno uniformisani u zvanične majice Susreta. Predlagali smo Tošiću, koji ima 15 učešća, da ode do Beograda i ponovo dođe pa da mu zabilježimo i to 16 učešće). Fotografisano je i devet bračnih parova. Lično smatram da je ovo dobra praksa da supruge prate svoje muževe na SES, kao moralna i svaka druga podrška, a uz to uspostavlja se niz prijateljstava između „mučenica“ koje trpe našu zaluđenost enigmatikom. Treba im oreden dati! Drage kolege, vi koji neredovno dolazite na okupljanja enigmata, kažite svojim suprugama da vas povedu na sledeće Susrete. Nećete se pokajati, a ni one.

Napravili smo i zajedničku fotografiju, pa smo pohitili u autobus koji nas je odvezao do Ovčar banje. Zbog kiše (kišurine) koja je padala prethodnu noć, otkazana je vožnja katamaranom, te smo nakon uvodnog upoznavanja sa Ovčar banjom podijeli smo se u dvije grupe. Jedna grupa učesnika koji se nisu osjećali sposobnim da prepješače 2 km (u jednom pravcu) putem uz Z. Moravu do Manastira Nikolje, ostali su sa Anom Ivanković iz TO Čačak u obližnjem restoranu, a mi ostali, željni šetnje i uživanja u prirodi zaputili smo se sa Goranom do manastira. Vjerujem da bi bilo više šatača da je Ana išla do manastira, a da je Goran ostao u restoranu. (Ovo zapamtite jer će kasnije postati važno).

Pješačenje nije bilo naporno ovakvim  momčinama kao što sam ja, ali bilo je nekoliko šetača kojima je „duša bila u nosu“ pa smo ih čekali pred manastirom. Dok smo ih čekali  nagovorili smo Gorana da kaže, kada se svi okupimo: „To je bilo to, hajdemo nazad“. On je to i učinio, ali nije bio dovoljno ubjedljiv, pa je to samo propraćeno kiselim osmjehom nekolicine koji su  pokušavali da dođu do daha. Zaboravio sam da kažem da smo pješačili nekadašnjom trasom pruge Beograd-Višegrad-Sarajevo. Ćiru nismo vidjeli, a ni šine. Vjerovali smo Goranu na riječ, a jedan tunel je nagovještavao da bi legenda mogla biti istinita.

O ovoj posjeti biće objavljeno niz fotografija i kraka pričica, pa to sada preskačem.

Nakon ponovnog okupljanja, odvezli smo se do Manastira Blagoveštenje. Pošto nije bilo šipčenja pješke, svi smo išli do manastira. E, sada se vraćamo do one rečenice za koju rekoh da je zapamtite. Ne znam koje je metode EPP-a, propagande, ubijeđivanja i šarmiranja koristio član EKK sa inicijalima I.O. (ime poznato rukovodstvu EKK), ali Ana Ivanković izrazi jaku želju da se učlani u narandžastu družinu. Pošto smo uvijek spremni za svaku eventualnost, nađe se i dres, pa je usledilo čestitanje na prijemu, slikanje članstva uz karakteristično podvriskivanje. (Vidi, vidi...možda bismo mogli da uvedemo neku ceremniju inicijazije prilikom prijema novih članova, a naročito članica. Ne, I.O. tvoj prijednog za inicijaciju se ne prihvata!).

I o posjeti ovom manastiru biće objavljen poseban post.

Nastaviće se.

Ovdje namjerno prekidam priču, jer sada postaje najzanimljivije.

Ako budete dovoljno strpljivi u sledećem nastavku ćete saznati šta se sve dešavalo na zanimljivoj Enigmatskoj tribini i zašto nas je bilo više na početku tribine nego na kraju (vrlo zanimljiv fenomen).

Grupni portret s damom (imamo mi i ozbiljnu fotografiju, ali ova nam je draža)