NEOBJAVLJENI PRILOG
Piše: Stjepan
Horvat
Prošla su dva mjeseca od pojave
monografije „50 godina bjelovarskog Čvora“ i primio sam uglavnom pozitivne
kritike. Bilo bi mi drago da pridonese daljnjem bilježenju svih enigmatskih
događanja iz druge polovice prošlog stoljeća, jer sjećanja sve više blijede, a
i dokumenata je sve manje. Prigodom pripreme knjige zamolio sam desetak
zagonetačkih vrsnih autora da daju svoja viđenja „Čvora“ i onoga što im je
„Čvor“ značio za njihovo enigmatsko stvaralaštvo. Većina ih je objavljena u
izvornom obliku.
No, ne znam ni sam kako, prigodom prijeloma monografije došlo je do zaloma stranica
i jedan tekst je ispušten, a da to na naknadnoj korekturi nitko nije
primijetio. Bio je to prilog Hajrudina
Hodžića, meni osobno i najdraži, ali
dogodilo se ono što ne mogu objasniti. Zbog toga koristim ovu rubriku da se još
jednom ispričam Hajri i da objavim njegov tekst makar na ovaj način. Hajro,
oprosti, nije bilo namjerno!
„Pet decenija je baš puno godina,
držimo se i družimo se, enigmatika nam je pomogla u obje verzije. Razmišljajući
o tim vremenima prije pedeset ljeta, a i svim proteklim, u ovom ili bilo kom
drugom kontekstu, čovjek se sjeti mnogo čega, zasigurno zaboravi mnogo što, no
jedno je sigurno – podsjeti se na onu bezbroj puta ponovljenu „timing je sve“.
Bili smo klinci, nekako se zakačili za
enigmatiku, zanimljiv izbor ... Generalno nije bila baš privlačna u poređenju
sa stripovima, nogometom i drugim daleko opuštenijim aktivnostima tipičnog
tadašnjeg tinejdžera. Što god da nas je privuklo enigmatici, koliko god bili
ambiciozni, talentirani, radišni ..., teško da bi nas (posebno mislim na
generaciju 50 i neke) bilo onakvih kakvi smo „ispali“ u enigmatskom svijetu da
nije bilo „Čvora“ (čitaj Štefa Horvata, ovdje paše ona „Jedan čovjek može
napraviti razliku“, obećavam, neće biti više izreka ...). Jednostavno timing je bio savršen, zaista je u
životu tako – kako se moje vrijeme poklopi s nekim većim kalendarom tako će
biti. Sjećam se osjećaja gotovo beznadežnosti, vjerovao sam da mogu ponešto
solidno napraviti, osjećao volju i potencijal, no sve je to, redakcije,
urednici, ugledni autori ... bilo nekako obeshrabrujuće daleko i nedokučivo. I
onda se pojavio „Čvor“, raz(d)riješio mnogo što u tom zapetljanom sklopu mojih
osjećaja u i oko enigmatike. Odjednom smo svi osjetili da tamo negdje postoje
ozbiljni ljudi koji ozbiljno shvaćaju enigmatiku i istinski žele uraditi dobre
i važne stvari toj enigmatici i nama mladima u njoj. Poklopilo se, svakom bih
početniku poželio takvu situaciju. Odjednom bavljenje enigmatikom u mojim očima
izgleda mnogo ozbiljnija i vrednija stvar, nisam se krio ni prije, nije to bila
sramota, naprotiv, ali sada se dešavaju stvari koje sve skupa predstavljaju i
legitimiraju na bitno višem nivou, kao kreativnu djelatnost, oplemenjujuću,
ozbiljnu i društveno korisnu (ovo za one prepotentne neznalice kojima je naše
igranje riječima bacanje vremena). Koliko je mladih početnika dobilo vjetar u
jedra, koliko klubova osnovano, koliko je realiziranih enigmatskih izdanja,
knjiga, manifestacija ... moglo bi se izbrojati, ali nema tog „metra“ kojim bi
se mogao izmjeriti doprinos Štefa / “Čvora“ i ekipe.
Niti imam podatke niti volim statistiku.
Tih pedeset godina i uticaj „Čvora“ u mom slučaju su mnogo više od statistike,
jednostavno, baš se poklopilo. Ne kažem da bih odustao od enigmatike da nije
bilo „Čvora“, no zanimale su me i brojne druge stvari, besmisleno je
spekulirati što bi bilo kad bi bilo ... A bilo je tako da sam se prihvatio
enigmatike kao što se mlad čovjek prihvati nečeg što voli i što odjednom ima
puno više smisla, vodi ka lijepim stvarima, znanju i kreativnosti,
unapređivanju u svakom pogledu, ljepoti učestvovanja u nečem lijepom, druženju
na daljinu i uživo ... Stvorena je prekrasna poticajna atmosfera, poredili smo
se, trudili da postignemo više, a nekako smo iza tih potpisa urednika i autora
vidjeli ne samo kolege hobiste već i potencijalne (nakon prvih susreta počesto
prave) prijatelje. Proteže se to do današnjih dana i, oprostite mi ako sam
prestrog, svijetli u nekim današnjim dimovima, maglama i pomrčinama. Lako ću
prihvatiti komentare da sam, fizički predaleko od svojih korijena i ne baš
mlad, nostalgičan na temu starih dobrih vremena, ali ću još lakše argumentirati
moju tvrdnju da bismo se svi trebali ugledati u te stare uzore. Enigmatika se
jeste razvijala i promijenila u ovih pola stoljeća, ali neke stvari jesu i
morale bi biti svuda i uvijek prisutne kada je riječ o kreativnosti, hobijima,
javnoj riječi i sl. Sve smo to učili i, vjerujem, naučili odrastajući zajedno
sa „Čvorom“, zajedno poželjeli dobrodošlicu i pomogli novim generacijama ...
Svi još trošimo „Čvorov" kredit. Moja su se enigmatska jedra baš lijepo
napuhala, desila se sreća (treba li podsjećati da je jedna od definicija sreće
živjeti svoju prirodu, raditi ono što voliš ...) – uživao sam u ulozi urednika
„HIK“-a i „Orbisa“, suradnika u drugim izdanjima, vjerovanju da radim nešto
dobro i vrijedno i, makar i stoti dio kao veliki Štef, pravim nekakvu razliku,
pomognem i unaprijedim. Možda je najveća stvar koju sam na primjeru „Čvora“ naučio
upravo to – treba vjerovati i pokušati, učiti od boljih, raditi i rezultati će
doći. Enigmatika me spojila (na „Čvorovoj“ manifestaciji) s mojom životnom
družicom, enigmatici sam se vraćao i u mučnim vremenima, enigmatski prijatelji
su bili i ostali izuzetno važan dio mog života ... enigmatika je i super važan
dio mojih planova za budućnost. „Čvor“ je važan dio svega tog pozitivnog, bila
je velika sreća biti dio „Čvorovih“ vremena, velika je sreća i čast sada pisati
o tome, oprostite mi ako sam previše emotivan, no malo je tako lijepih priča
kao što je priča o „Čvoru“.
Hajrudin Hodžić
4 коментара:
Dobri moj drugar Hajro , Tonći
Ponoviću komentar, bolje ne znam..., dakle, sve sa monografijom i mojim tekstom je u redu, hvala na trudu da se i ovdje objavi, razumijem potrebu za isprikom, prihvatam je.
Svi koji smo radili u vremenskoj stisci, u situaciji kad je sve "za jučer", kad žongliramo bezbroj loptica, ovisimo o drugima ... znamo da se takve stvari dešavaju. Dragi Štef, bilo mi je čast da si me pozvao da napišem par riječi, monografija je prekrasna, susret je bio izuzetan na bezbroj načina, sve skupa dostojno obilježavanje tvog pedesetogodišnjeg rada, zaista imaš puno razloga da budeš ponosan i sretan, a svi mi zadovoljni i zahvalni svjedoci. Još ćemo se prijateljski družiti, raditi, pisati i govoriti. Neka nas ovakvih kakvi jesmo.
Pozdrav dobri moj Tonći, kako deveraš ovih dana, s maskom ili ne izlaziš? Ja sam nedavno imao desetak dana takvih, nije veselo.
Ma samo trknem dole , do kafane Dialog , gdje smo sjedili ljetos...budem sat , dva i opet kući . Kažu da smo najzagađeniji grad na svijetu , hajd ti znaj ...zadnji smo kad valja , a prvi kad ne valja...hahaha... ciao Tonći
Постави коментар