ACTA AENIGMATICA (36)

NEOBJAVLJENI PRILOG

Piše: Stjepan Horvat

Prošla su dva mjeseca od pojave monografije „50 godina bjelovarskog Čvora“ i primio sam uglavnom pozitivne kritike. Bilo bi mi drago da pridonese daljnjem bilježenju svih enigmatskih događanja iz druge polovice prošlog stoljeća, jer sjećanja sve više blijede, a i dokumenata je sve manje. Prigodom pripreme knjige zamolio sam desetak zagonetačkih vrsnih autora da daju svoja viđenja „Čvora“ i onoga što im je „Čvor“ značio za njihovo enigmatsko stvaralaštvo. Većina ih je objavljena u izvornom obliku.

No, ne znam ni sam kako, prigodom prijeloma monografije došlo je do zaloma stranica i jedan tekst je ispušten, a da to na naknadnoj korekturi nitko nije primijetio. Bio je to prilog Hajrudina Hodžića, meni osobno i najdraži, ali dogodilo se ono što ne mogu objasniti. Zbog toga koristim ovu rubriku da se još jednom ispričam Hajri i da objavim njegov tekst makar na ovaj način. Hajro, oprosti, nije bilo namjerno!

„Pet decenija je baš puno godina, držimo se i družimo se, enigmatika nam je pomogla u obje verzije. Razmišljajući o tim vremenima prije pedeset ljeta, a i svim proteklim, u ovom ili bilo kom drugom kontekstu, čovjek se sjeti mnogo čega, zasigurno zaboravi mnogo što, no jedno je sigurno – podsjeti se na onu bezbroj puta ponovljenu „timing je sve“.

Bili smo klinci, nekako se zakačili za enigmatiku, zanimljiv izbor ... Generalno nije bila baš privlačna u poređenju sa stripovima, nogometom i drugim daleko opuštenijim aktivnostima tipičnog tadašnjeg tinejdžera. Što god da nas je privuklo enigmatici, koliko god bili ambiciozni, talentirani, radišni ..., teško da bi nas (posebno mislim na generaciju 50 i neke) bilo onakvih kakvi smo „ispali“ u enigmatskom svijetu da nije bilo „Čvora“ (čitaj Štefa Horvata, ovdje paše ona „Jedan čovjek može napraviti razliku“, obećavam, neće biti više izreka ...). Jednostavno timing je bio savršen, zaista je u životu tako – kako se moje vrijeme poklopi s nekim većim kalendarom tako će biti. Sjećam se osjećaja gotovo beznadežnosti, vjerovao sam da mogu ponešto solidno napraviti, osjećao volju i potencijal, no sve je to, redakcije, urednici, ugledni autori ... bilo nekako obeshrabrujuće daleko i nedokučivo. I onda se pojavio „Čvor“, raz(d)riješio mnogo što u tom zapetljanom sklopu mojih osjećaja u i oko enigmatike. Odjednom smo svi osjetili da tamo negdje postoje ozbiljni ljudi koji ozbiljno shvaćaju enigmatiku i istinski žele uraditi dobre i važne stvari toj enigmatici i nama mladima u njoj. Poklopilo se, svakom bih početniku poželio takvu situaciju. Odjednom bavljenje enigmatikom u mojim očima izgleda mnogo ozbiljnija i vrednija stvar, nisam se krio ni prije, nije to bila sramota, naprotiv, ali sada se dešavaju stvari koje sve skupa predstavljaju i legitimiraju na bitno višem nivou, kao kreativnu djelatnost, oplemenjujuću, ozbiljnu i društveno korisnu (ovo za one prepotentne neznalice kojima je naše igranje riječima bacanje vremena). Koliko je mladih početnika dobilo vjetar u jedra, koliko klubova osnovano, koliko je realiziranih enigmatskih izdanja, knjiga, manifestacija ... moglo bi se izbrojati, ali nema tog „metra“ kojim bi se mogao izmjeriti doprinos Štefa / “Čvora“ i ekipe.

Niti imam podatke niti volim statistiku. Tih pedeset godina i uticaj „Čvora“ u mom slučaju su mnogo više od statistike, jednostavno, baš se poklopilo. Ne kažem da bih odustao od enigmatike da nije bilo „Čvora“, no zanimale su me i brojne druge stvari, besmisleno je spekulirati što bi bilo kad bi bilo ... A bilo je tako da sam se prihvatio enigmatike kao što se mlad čovjek prihvati nečeg što voli i što odjednom ima puno više smisla, vodi ka lijepim stvarima, znanju i kreativnosti, unapređivanju u svakom pogledu, ljepoti učestvovanja u nečem lijepom, druženju na daljinu i uživo ... Stvorena je prekrasna poticajna atmosfera, poredili smo se, trudili da postignemo više, a nekako smo iza tih potpisa urednika i autora vidjeli ne samo kolege hobiste već i potencijalne (nakon prvih susreta počesto prave) prijatelje. Proteže se to do današnjih dana i, oprostite mi ako sam prestrog, svijetli u nekim današnjim dimovima, maglama i pomrčinama. Lako ću prihvatiti komentare da sam, fizički predaleko od svojih korijena i ne baš mlad, nostalgičan na temu starih dobrih vremena, ali ću još lakše argumentirati moju tvrdnju da bismo se svi trebali ugledati u te stare uzore. Enigmatika se jeste razvijala i promijenila u ovih pola stoljeća, ali neke stvari jesu i morale bi biti svuda i uvijek prisutne kada je riječ o kreativnosti, hobijima, javnoj riječi i sl. Sve smo to učili i, vjerujem, naučili odrastajući zajedno sa „Čvorom“, zajedno poželjeli dobrodošlicu i pomogli novim generacijama ... Svi još trošimo „Čvorov" kredit. Moja su se enigmatska jedra baš lijepo napuhala, desila se sreća (treba li podsjećati da je jedna od definicija sreće živjeti svoju prirodu, raditi ono što voliš ...) – uživao sam u ulozi urednika „HIK“-a i „Orbisa“, suradnika u drugim izdanjima, vjerovanju da radim nešto dobro i vrijedno i, makar i stoti dio kao veliki Štef, pravim nekakvu razliku, pomognem i unaprijedim. Možda je najveća stvar koju sam na primjeru „Čvora“ naučio upravo to – treba vjerovati i pokušati, učiti od boljih, raditi i rezultati će doći. Enigmatika me spojila (na „Čvorovoj“ manifestaciji) s mojom životnom družicom, enigmatici sam se vraćao i u mučnim vremenima, enigmatski prijatelji su bili i ostali izuzetno važan dio mog života ... enigmatika je i super važan dio mojih planova za budućnost. „Čvor“ je važan dio svega tog pozitivnog, bila je velika sreća biti dio „Čvorovih“ vremena, velika je sreća i čast sada pisati o tome, oprostite mi ako sam previše emotivan, no malo je tako lijepih priča kao što je priča o „Čvoru“.

Hajrudin Hodžić