ĆORAVI
PAPRIKAŠ
Piše: Ilija Ozdanovac
Teško
je objasniti jednu od najvećih dubioza kako bogatog, tako i onog malo manje,
šokačkog svita, pogotovo u vrijeme dok si dijete i ,kao, nešto znaš
i vidiš, a ne razumiješ! Zna se, da su kuće bile bogate blagom i živinom, a
opet se štedjelo na hrani, pogotovo na mesu. Sjećam se pune štale krava, bikova
pa i teladi, svinje su se brojile čoporima a ne jedinkama, koke, patke, guske i
svakojaka perad, su se razmnožavale po vlastitom nahođenju i bilo ih, Bože,
toliko da se na njih "potipalo", dok se prolazilo stražnjom avlijom
po drva ili u bašću! I sve je izgledalo bajno. Disharmonija i
kakofonija zvukova kao u cirkusu!
Ali,
tu je bila treća i četvrta rata poreza, ne daj, Bože, doktoru, pa popa (mjesni
svećenik), škula i učitelji i još stotinu zala i pohlepnih i
bezličnih "ancipatera" (tako je govorila moja baka,
dadina mama, iako ni dan danas ne znam pravo značenje te riječi, ali mora biti
nešto negativno!).
A
onda se u tako ispunjenu i bogatu avliju, periodično k'o da znaju, sjure
nakupci, prekupci i ini željni brze zarade na neukom i pred zid stjeranim,
kućedomaćinu, pa svo preživajuće, rivajuće i kljucajuće bogatstvo ode preko
noći...ma, čak i jaja pokupiše!
Sukladno
tim i takvim događanjima, jedno od glavnih dnevnih jela, pod "obavezno
", jednom preko nedjelje, bio je ĆORAVI PAPRIKAŠ (valjda iz
razloga da se amortiziraju gore spomenute pošasti, ili se i tada poštivalo
pravilo zdrave ishrane).
Odmah
da kažem, da je to zapravo varivo, u cijelosti nalik na pravi paprikaš, ali bez
komadića mesa, pa je stoga i prozvan ćoravi (nekako bijaše ,
brate, prazan). Bilo je tu svega što treba, i masti, i luka, krumpira izrezanog
na kockice, "zeleni" (tako se zbirno govorilo za mrkvu,
peršin, paškanat i celer). Na crvenkastoj površini razlijevale se mrlje
masnoće (bit' će dobar!), mljevena paprika davala odsjaj, a mirisalo,
mirisalo.... E, tko je od kuharica bio za nijansu vrijedniji, znao je i i
napraviti "utrkano" tijesto (rukom trgani komadići tijesta), a
paprikaš bi dobio na gustoći i masi. Da nema mesa nije se, (niti se, zapravo
smjelo) ni primjećivalo!
Ja
sam bio povlašten pa sam samo, dok sam sjedao za stol, baki tiho trebao
šapnuti: "opet ćoravi ?; na što bi ona ispod kecelje, kobajagi, da
drugi ne vide, izvadila pedalj kobasice i stavila u ruke, jer "dica
moraju jist"!
Zašto
sam se onda radovao nedjelji, pitate se vi? Razmislite pa zaključite.
4 коментара:
U taj "ćoravi" paprikaš može se dodati i malo paradajza.
Lijepe tekstove pišeš, Ilija. Istina, mjesto u kome sam odrastao nije htjelo biti selo, ali se u njemu u suštini živjelo seoskim načinom života, tako da mi je sve ovo o čemu pišeš dobro poznato.
I ja volim pročitati Ilijine tekstove. Zanimljivi su, lijepo napisani i ilustrirani i mogli bi završiti u zanimljivoj knjizi. Nadam se da i hoće.
Zaboravih potpisati prethodni komentar...
Vjeko Hudolin
Постави коментар