To što se neka riječ ili oblik rjeđe koristi, ne znači da manje vrijedi. Vepri se nalaze u rječnicima i enigmatski radovi u kojima se nađu, ne bi zbog toga trebali biti manje vrijedni. Upravo je jedan anagram s veprima na jednom uglednom natjecanju bio diskvalificiran. Nakon što su izloženi dokazi o ispravnosti riječi, gazda je iznio "najjači" argument: "rjeđe se koristi pa zato ne valja." :)
Tja... izgleda da se uzalud trudim da pomognem Žarkovačkom da prevaziđe amaterski nivo. On voli enigmatiku i ima nešto malo smisla za stvaranje, ali mu niko ne ukazuje na manjkavosti. Slutim da će, sa tom nekritičkom podrškom, zauvek ostati početnik i internet-enigmata.
Zdenko, ne slažem se. U rečnicima ima svega i svačega, da ne kažem: papir trpi sve, no kad se radi o duboko ukorenjenim i opštepoznatim oblicima, enigmatska eksploatacija zabeleženih, a nimalo korišćenih varijanti ugrožava funkciju sastava. Enigmatika je u vrlo tesnoj vezi sa publicistikom, i valjalo bi da prati duh vremena. U suprotnom, danas bi mogli da se preštampavaju radovi od pre 40, 60 ili 70 godina, i ne bi bilo potrebe da iko sastavlja išta novo za novine. Svi mi, mimo enigmatskog stvaranja, imamo svakodnevnu komunikaciju na tom istom jeziku, čitamo i slušamo različite tekstove formulisane na moderan način, znamo šta zvuči prirodno, šta neprirodno, znamo i šta je lepo, šta nije... pa je zaista glupo da u svoje enigmatske radove trpamo ono što se ne koristi u živom govoru.
Slažem se s Mladenom oko upotrebe riječi u enigmatici. Sve staro, regionalno, neprirodno, nelijepo ... mora proći kroz višestruku (i strogu) samokontrolu: ima li to smisla uopće uvrstiti u rad?? Mislim da je u tome i sadržano najčešće pitanje na uredničko-sastavljačkoj relaciji: "Zašto moj rad nije objavljen (ili je mijenjan)? :)
Mladene, ako budemo izbjegavali riječi koje se rjeđe koriste, samo zato što se rjeđe koriste, koristit će se još rjeđe. :) Mislim da svaka riječ, koja je u skladu s pravopisom, ima svoje mjesto u jeziku i može se koristiti u određenim prilikama (književna djela, poezija, pa zašto ne i enigmatika?). Naravno da ih ne treba forsirati u svim situacijama, pogotovo ako to nije uobičajeno u običnom govoru, ali niti pod svaku cijenu izbjegavati, jer time samo osiromašujemo jezik. Što je s kovanicama koje nikada ne koristimo u normalnom govoru i koje svrstavamo pod "enigmatsku slobodu"? Niti njih ne treba izbjegavati, ali niti previše koristiti. U svemu treba imati mjeru.
Milan će potvrditi da sam i sam izrazio sumnju u ovo "veprima", ali kada se sve uzme u obzir (a posebno način prezentacije) mislim da je ovo dobra zagonetka. Podržavam razmijenu mišljenja po svakom pitanju, pa i ovom.
Sada je moj stepen slaganja sa Zdenkovim stavom nešto veći. :) Eto, kao sastavljač ukrštenih reči, a još češće kao sastavljač križaljki, koristim i pojmove koji mi se nimalo ne dopadaju (naročito tro-, četvoro- i petoslovne), i u takvim slučajevima se oslanjam na enigmatsko iskustvo... uprošćeno: ako su to mogli stariji i veći od mene, što ne bih mogao ja?! Ali, generalno sam strog prema sebi i postoji ogroman broj reči koje nikada ne bih upotrebio, bez obzira na to što sam ih 200 puta sreo u tuđim sastavima. Na primer, jedno 30-40 % leksičkog materijala iz Krsmanovićevog i Goloigrinog arsenala ne doživljavam kao adekvatnu građu za svoje radove. Pisao sam nekada o tome, i ne navodim slučajno baš ta imena (već upravo zato što se radi o izuzetnim kombinatorima), ali iz mog ugla, njiihova sloboda u korišćenju mrtvih reči iz starih knjižurina je tolika da enigmatski radovi koje potpisuju često prelaze liniju koja razdvaja funkcionalne od masturbanstkih sastava (ne znam kako bih drugačije to rekao). Džaba rad sadrži 20 onih retkih GRLJ, ŽVRLJ, ŠMRLJ suglasničkih grupa, kad je sadržinski namenjen... nikome. Jer te reči niko ne koristi.
Enigmatika ne može mnogo da utiče na osiromašivanje ili obogaćivanje jezika. Ona može samo da prati realnost (ne bih je baš dovodio u vezu sa poezijom, jer ne živimo u vremenu poezije, a pesnici kao pesnici, sebi vazda daju bezgraničnu slobodu, pa bi neometana imitacija tog modela u enigmatici napravila još veći haos od postojećeg). U svakom slučaju, mera jeste ključna stvar, a moj osećaj za meru je takav da ako opštepoznata množina od opštepoznate imenice vepar glasi veprovi, oblik vepri nije poželjan ni u jednom standardnom enigmatskom sastavu (možda je upotrebljiv u poeziji, u to ne ulazim).
Iako nam je stupanj slaganja sve viši, ne mogu se složiti da enigmatika ne može utjecati na osiromašivanje i obogaćivanje jezika. Istina je da riječ koju osmisli neki književnik u svome djelu, automatski ulazi u rječnike. Međutim, koje riječi će se koristiti u govoru ipak ne određuju lingvisti, nego tzv. obični ljudi, u koje ubrajam i enigmate. S tom razlikom, što enigmati svojim radovima, naročito križaljkama mogu utjecati na popularizaciju nekih riječi, pa i uvođenju nekih novih. A što se tiče veprova, nemam ništa protiv da se u križaljci ponekad nađe i kraći oblik množine neke riječi kod koje je to dozvoljeno.(ne nojeva :).
14 коментара:
AMIR PEVA VEPRIMA
Teoretski, kraća množina ima dativ, ali se u praksi nikad ne koristi.
Ne znam da li je iko ikad čuo priču o kraljima, bicima, mišima, lavima itd.
Možda se malo koristi, ali je sasvim ispravna. Iskreno, i meni zvuči malo čudno. Toliko bogatstvo u jeziku, a ne znamo ga trošiti!
A MILAN EPIK, ENO NEKI PENAL IMA!
Ali možda je neko nekad čuo priču o vucima.
Usamljeni slučaj tog tipa se zove izuzetak, Milanče.
Ali što se mene tiče, samo napred. Preporučujem (i) sledeće množine za enigmatske majstorije: zeci, jaci, kiti, sobi, losi, noji, ježi, risi i tvori.
To što se neka riječ ili oblik rjeđe koristi, ne znači da manje vrijedi. Vepri se nalaze u rječnicima i enigmatski radovi u kojima se nađu, ne bi zbog toga trebali biti manje vrijedni. Upravo je jedan anagram s veprima na jednom uglednom natjecanju bio diskvalificiran. Nakon što su izloženi dokazi o ispravnosti riječi, gazda je iznio "najjači" argument: "rjeđe se koristi pa zato ne valja." :)
Tja... izgleda da se uzalud trudim da pomognem Žarkovačkom da prevaziđe amaterski nivo. On voli enigmatiku i ima nešto malo smisla za stvaranje, ali mu niko ne ukazuje na manjkavosti. Slutim da će, sa tom nekritičkom podrškom, zauvek ostati početnik i internet-enigmata.
Zdenko, ne slažem se. U rečnicima ima svega i svačega, da ne kažem: papir trpi sve, no kad se radi o duboko ukorenjenim i opštepoznatim oblicima, enigmatska eksploatacija zabeleženih, a nimalo korišćenih varijanti ugrožava funkciju sastava. Enigmatika je u vrlo tesnoj vezi sa publicistikom, i valjalo bi da prati duh vremena. U suprotnom, danas bi mogli da se preštampavaju radovi od pre 40, 60 ili 70 godina, i ne bi bilo potrebe da iko sastavlja išta novo za novine.
Svi mi, mimo enigmatskog stvaranja, imamo svakodnevnu komunikaciju na tom istom jeziku, čitamo i slušamo različite tekstove formulisane na moderan način, znamo šta zvuči prirodno, šta neprirodno, znamo i šta je lepo, šta nije... pa je zaista glupo da u svoje enigmatske radove trpamo ono što se ne koristi u živom govoru.
Slažem se s Mladenom oko upotrebe riječi u enigmatici. Sve staro, regionalno, neprirodno, nelijepo ... mora proći kroz višestruku (i strogu) samokontrolu: ima li to smisla uopće uvrstiti u rad??
Mislim da je u tome i sadržano najčešće pitanje na uredničko-sastavljačkoj relaciji: "Zašto moj rad nije objavljen (ili je mijenjan)? :)
Kritičari su u pravu, ali se ovdje ne radi o križaljci, nego o palindromu, pa mislim da ovaj oblik može proći.
Mladene, ako budemo izbjegavali riječi koje se rjeđe koriste, samo zato što se rjeđe koriste, koristit će se još rjeđe. :) Mislim da svaka riječ, koja je u skladu s pravopisom, ima svoje mjesto u jeziku i može se koristiti u određenim prilikama (književna djela, poezija, pa zašto ne i enigmatika?). Naravno da ih ne treba forsirati u svim situacijama, pogotovo ako to nije uobičajeno u običnom govoru, ali niti pod svaku cijenu izbjegavati, jer time samo osiromašujemo jezik. Što je s kovanicama koje nikada ne koristimo u normalnom govoru i koje svrstavamo pod "enigmatsku slobodu"? Niti njih ne treba izbjegavati, ali niti previše koristiti. U svemu treba imati mjeru.
Milan će potvrditi da sam i sam izrazio sumnju u ovo "veprima", ali kada se sve uzme u obzir (a posebno način prezentacije) mislim da je ovo dobra zagonetka.
Podržavam razmijenu mišljenja po svakom pitanju, pa i ovom.
Sada je moj stepen slaganja sa Zdenkovim stavom nešto veći. :)
Eto, kao sastavljač ukrštenih reči, a još češće kao sastavljač križaljki, koristim i pojmove koji mi se nimalo ne dopadaju (naročito tro-, četvoro- i petoslovne), i u takvim slučajevima se oslanjam na enigmatsko iskustvo... uprošćeno: ako su to mogli stariji i veći od mene, što ne bih mogao ja?! Ali, generalno sam strog prema sebi i postoji ogroman broj reči koje nikada ne bih upotrebio, bez obzira na to što sam ih 200 puta sreo u tuđim sastavima.
Na primer, jedno 30-40 % leksičkog materijala iz Krsmanovićevog i Goloigrinog arsenala ne doživljavam kao adekvatnu građu za svoje radove. Pisao sam nekada o tome, i ne navodim slučajno baš ta imena (već upravo zato što se radi o izuzetnim kombinatorima), ali iz mog ugla, njiihova sloboda u korišćenju mrtvih reči iz starih knjižurina je tolika da enigmatski radovi koje potpisuju često prelaze liniju koja razdvaja funkcionalne od masturbanstkih sastava (ne znam kako bih drugačije to rekao). Džaba rad sadrži 20 onih retkih GRLJ, ŽVRLJ, ŠMRLJ suglasničkih grupa, kad je sadržinski namenjen... nikome. Jer te reči niko ne koristi.
Enigmatika ne može mnogo da utiče na osiromašivanje ili obogaćivanje jezika. Ona može samo da prati realnost (ne bih je baš dovodio u vezu sa poezijom, jer ne živimo u vremenu poezije, a pesnici kao pesnici, sebi vazda daju bezgraničnu slobodu, pa bi neometana imitacija tog modela u enigmatici napravila još veći haos od postojećeg). U svakom slučaju, mera jeste ključna stvar, a moj osećaj za meru je takav da ako opštepoznata množina od opštepoznate imenice vepar glasi veprovi, oblik vepri nije poželjan ni u jednom standardnom enigmatskom sastavu (možda je upotrebljiv u poeziji, u to ne ulazim).
Iako nam je stupanj slaganja sve viši, ne mogu se složiti da enigmatika ne može utjecati na osiromašivanje i obogaćivanje jezika. Istina je da riječ koju osmisli neki književnik u svome djelu, automatski ulazi u rječnike. Međutim, koje riječi će se koristiti u govoru ipak ne određuju lingvisti, nego tzv. obični ljudi, u koje ubrajam i enigmate. S tom razlikom, što enigmati svojim radovima, naročito križaljkama mogu utjecati na popularizaciju nekih riječi, pa i uvođenju nekih novih. A što se tiče veprova, nemam ništa protiv da se u križaljci ponekad nađe i kraći oblik množine neke riječi kod koje je to dozvoljeno.(ne nojeva :).
Постави коментар